Pratite nas

Sudbine

Rijedak slučaj: JELICA JE DVA PUTA RODILA BLIZANCE DJEČAKE, A MUŽ BI DA IMA I KĆERKU

Published

on

Jelica Trajković (31) jedna je u 700.000 žena koja je dva puta zaredom rodila blizance i to dječake. Pavle, Viktor (5), Stefan i Uroš (1) su njeno najveće blago, ipak priznaje da se nakon godinu dana od porođaja osjeća pomalo “haotično”, ali i otkriva koji su joj najteži momenti.

Ova mlada Leskovčanka 2018. godine na svijet je donijela prvi par blizanaca – Pavla i Viktora, a onda prošle godine, iako to nije ni slutila, stigli su Uroš i Stefan. Prva trudnoća protekla je sa malim komplikacijama, međutim, dječaci su sada zdravi, pravi i veseli.

Jelica priznaje da joj samoća najteže pada. Suprug je zbog posla često odsutan, a nažalost nema pomoć bake i djeda. Ova heroina brine o četvorici dječaka sama, a za svakog od njih nađe vremena.

„Poprilično je haotično. S obzirom na to da sam uglavnom sama vrlo je stresno. Ove veće odvedem ujutru u vrtić, pa žurim da se vratim kod manjih. Oni su kod kuće, još su mali i ne bih još da ih vodim u vrtić, a ja sam svakako i dalje na porodiljskom. Ne bih baš odmah da ih uključim u kolektiv jer su prevremeno rođeni, pa da ojačaju. Naporno je, ali trudim se da se organizujem najbolje što mogu. Bolje od ovoga ne mogu – kaže Jelica kroz osmijeh.

Dok je bila trudna Pavle i Viktor nisu bili oduševljeni idejom da dobiju još braće, ipak, Jelica priča da se situacija potpuno okrenula. Sada su oni ti koji joj najviše pomažu u svakodnevnim obavezama, a zbog Paje ima čak i malo vremena za predah.

„Na početku im nije bilo pravo što dobijaju braću, ali oduševljena sam njihovim ponašanjem, pogotovo Pavlovim. Odlični su, pomažu, nisam očekivala da će tako da bude. Mogu da kažem da donose pampers, vlažne maramice… Ja kada sam sama sa njima do toaleta ne mogu da odem, tako da Paja ostane da ih pripazi, snalazimo se kako znamo – kaže mlada majka.

Dan sa četiri dječaka svakako je izmori, ali na kraju, kada legne da spava, ona je najsrećnija žena. I sama potvrđuje da ne može da se nagleda svojih sinova. Svi oni na okupu za nju predstavljaju zadovoljstvo koje ni ne može da opiše riječima, već samo da osjeti toplinu u srcu.

„Meni je najveća sreća uveče kad legnemo i kada ih ja svo četvoro pogledam, imam osjećaj da sam najsrećnija žena na svijetu. Teško mi je to što sam mnogo sama. Uglavnom kada imate porodice sa više djece oni žive u zajednici sa bakom i djedom, otac je češće tu, pa je mnogo lakše. Meni ta samoća najteže pada i ja za sebe nemam uopšte vremena. Ne sećam se kad sam se s nekim vidjela sama. Najveća radost je naravno što ih imam četvoricu i sutradan imam na koga da se oslonim. Teško mi je i to što nekad imam osjećaj da su stariji malo zapostavljeni.

Često se preispitujem da li mogu bolje i više. Oni su u vrtiću, kad se vrate gledamo da nešto uradimo zajedno, ali sve je to na brzinu. Takođe, malo vam je život kao na traci, daj jednom da jede, drugom, trećem, četvrtom… Ali vrijeme ide, oni rastu, pa se nadam da će to da cijene – priča Jelica.

Djece je već “puna kuća”, a na pitanje da li bi voljela da se među džentlmenima nađe i jedna damica, Jelica kaže da je sigurna da ne bi izdržala fizički, iako suprug to tajno priželjkuje.

„Muž priča o tome da bi volio kćerku. Što se mene tiče ja sam završila, mislim da je dovoljno. Lijepo je naravno, potencijalno bih voljela da imam žensko dijete, ali mislim da je nemoguće fizički, to bi bilo baš mnogo djece. Kada bih imala veću pomoć, možda bih i razmišljala tako – priča sa osmijehom za Telegraf.

Kako kaže, ključ je pozitivna energija i organizacija. Priznaje da je često pitaju kako je uvijek tako nasmijana, a ona nam, ponovo kroz osmijeh, kaže da drugi način ne postoji. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending