Sudbine
Rijedak slučaj: JELICA JE DVA PUTA RODILA BLIZANCE DJEČAKE, A MUŽ BI DA IMA I KĆERKU
Jelica Trajković (31) jedna je u 700.000 žena koja je dva puta zaredom rodila blizance i to dječake. Pavle, Viktor (5), Stefan i Uroš (1) su njeno najveće blago, ipak priznaje da se nakon godinu dana od porođaja osjeća pomalo “haotično”, ali i otkriva koji su joj najteži momenti.
Ova mlada Leskovčanka 2018. godine na svijet je donijela prvi par blizanaca – Pavla i Viktora, a onda prošle godine, iako to nije ni slutila, stigli su Uroš i Stefan. Prva trudnoća protekla je sa malim komplikacijama, međutim, dječaci su sada zdravi, pravi i veseli.
Jelica priznaje da joj samoća najteže pada. Suprug je zbog posla često odsutan, a nažalost nema pomoć bake i djeda. Ova heroina brine o četvorici dječaka sama, a za svakog od njih nađe vremena.
„Poprilično je haotično. S obzirom na to da sam uglavnom sama vrlo je stresno. Ove veće odvedem ujutru u vrtić, pa žurim da se vratim kod manjih. Oni su kod kuće, još su mali i ne bih još da ih vodim u vrtić, a ja sam svakako i dalje na porodiljskom. Ne bih baš odmah da ih uključim u kolektiv jer su prevremeno rođeni, pa da ojačaju. Naporno je, ali trudim se da se organizujem najbolje što mogu. Bolje od ovoga ne mogu – kaže Jelica kroz osmijeh.
Dok je bila trudna Pavle i Viktor nisu bili oduševljeni idejom da dobiju još braće, ipak, Jelica priča da se situacija potpuno okrenula. Sada su oni ti koji joj najviše pomažu u svakodnevnim obavezama, a zbog Paje ima čak i malo vremena za predah.
„Na početku im nije bilo pravo što dobijaju braću, ali oduševljena sam njihovim ponašanjem, pogotovo Pavlovim. Odlični su, pomažu, nisam očekivala da će tako da bude. Mogu da kažem da donose pampers, vlažne maramice… Ja kada sam sama sa njima do toaleta ne mogu da odem, tako da Paja ostane da ih pripazi, snalazimo se kako znamo – kaže mlada majka.
Dan sa četiri dječaka svakako je izmori, ali na kraju, kada legne da spava, ona je najsrećnija žena. I sama potvrđuje da ne može da se nagleda svojih sinova. Svi oni na okupu za nju predstavljaju zadovoljstvo koje ni ne može da opiše riječima, već samo da osjeti toplinu u srcu.
„Meni je najveća sreća uveče kad legnemo i kada ih ja svo četvoro pogledam, imam osjećaj da sam najsrećnija žena na svijetu. Teško mi je to što sam mnogo sama. Uglavnom kada imate porodice sa više djece oni žive u zajednici sa bakom i djedom, otac je češće tu, pa je mnogo lakše. Meni ta samoća najteže pada i ja za sebe nemam uopšte vremena. Ne sećam se kad sam se s nekim vidjela sama. Najveća radost je naravno što ih imam četvoricu i sutradan imam na koga da se oslonim. Teško mi je i to što nekad imam osjećaj da su stariji malo zapostavljeni.
Često se preispitujem da li mogu bolje i više. Oni su u vrtiću, kad se vrate gledamo da nešto uradimo zajedno, ali sve je to na brzinu. Takođe, malo vam je život kao na traci, daj jednom da jede, drugom, trećem, četvrtom… Ali vrijeme ide, oni rastu, pa se nadam da će to da cijene – priča Jelica.
Djece je već “puna kuća”, a na pitanje da li bi voljela da se među džentlmenima nađe i jedna damica, Jelica kaže da je sigurna da ne bi izdržala fizički, iako suprug to tajno priželjkuje.
„Muž priča o tome da bi volio kćerku. Što se mene tiče ja sam završila, mislim da je dovoljno. Lijepo je naravno, potencijalno bih voljela da imam žensko dijete, ali mislim da je nemoguće fizički, to bi bilo baš mnogo djece. Kada bih imala veću pomoć, možda bih i razmišljala tako – priča sa osmijehom za Telegraf.
Kako kaže, ključ je pozitivna energija i organizacija. Priznaje da je često pitaju kako je uvijek tako nasmijana, a ona nam, ponovo kroz osmijeh, kaže da drugi način ne postoji. (Naj portal)
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON