Pratite nas

Sudbine

Remza Emšo iz okoline Visokog: JEDNOM NAŠEM GASTARBAJTERU SAM SAČUVALA KOFER PARA, A ON ME NAGRADIO KILOGRAMOM BANANA (Video)

Published

on

Sjajni Alen Avdić, koji nas je na svom Youtube kanalu, navikao da upoznajemo obične velike ljude, ovog puta nas je odveo u selo Tušnjiće, pored Visokog. Njegova sagovornica je 70-godišnja Remza Emšo, koja je u tridesetak minuta „prelistala“ svoju burnu i bogatu životnu priču, kakva se ne može zamisliti ni na najuzbudljivijim filmovima.

Kaže, za svojih sedam decenija prošla je i proživjela toliko da ni sama ne vjeruje kroz kakve se sve situacije nosila i sa kakvom snagom je teret života savladala. Rano je ostala siroče u rodnim Kaćunima, oca jedva da je zapamtila, a majka joj je umrla kada je ona imala nepunih 12 godina. Preuzela je brigo o svoji šestoro braće i sestara. .

Rano se i udala u okolinu Visokog. Došla u punu kuću, svekar i svekrva najveći autoriteti čak i njenom mužu. Kaže, bila takva vemena.

„Ali, navalile zaove, jetrve, djeverovi… Svi nagrnuli na mene da ide u štalu radim na njivi, spremam u kući. Htjela sam pobjeći, ali nisam se znala vratiti u Kaćune“ – sjeća se svojih tadašnji ondašnjih pomisli nana Remza

Zdravlje je dobro služi, mada je jedno vrijeme imala problema sa kičmom. Nekoliko mjeseci je bila skoro nepokretna.

„Sedam mjeseci sam nosila „samar“, pa se smirila kičma i pršljenovi. Ne bih smjela ništa teško raditi, ali ja ne mogu da mirujem. Ako ništa drugo, ja ću uzeti preslicu da predem vunu ili da pletem čarape – kazuje ova starica.
Veliko imanje je stekla uzgajajući jagode i prodavajući ih na pijacama po Sarajevu. Trgovina joj je dobro išla.

Čak i u poratnom periodu se posvetila trgovini i ugostiteljstvu. Još su bile barikade na linijama razgraničenja između tretitorija HVO-a i Armije BiH, a ona je u svemu tome „vidjela svoju šansu“. Tačno na liniji razgraničenja je otvorila punkt na kojem je prodavala kafu, sokove, kasnije i pečenje…

„Dobro se radilo, dolazili su ljudi s obje strane „crte“, pili, šemlučili, družili se. Ja sam ti tu bila postavila i kontejner. Poso cvjetao…

Iz tog perioda joj se posebno urezao jedan detalj, kada je nekom našem gastarbajteru u njenom kontejneru ostao pun kofer para. Predstavio joj se kao humanitarac iz Njemačke koji je krenuo za Tuzlu da podijeli pomoć.
„Konačio je tu. Ujutro popio kafu, doručkovao, sjeo u auto i zaputio se u Tuzlu. Ja vidim ostao mu kofer. Pogledam ga, pun para, sve marke njemačke.

Odmah zovnem policajca sa barikade, kažem mu šta se desilo, te zamolim da javi patrolama da zaustave tog čovjeka i kažu mu da mu je kofer s parama kod mene. Pronašli su ga, vratio se nakon nekoliko sati. Zahvaljuje, blagosilja, kaže da su to svjetske, narodne pare za pomoć ljudima u Utzli. Meni je u znak zahvalnosti dao kilogram banana. Kasnije sam čula da te pare nije podijelio narodu… Kažu, da nije dobro prošao. Tuđe je prokleto – kazuje nana Remza. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending