Ranjen i budan” naslov je knjige Esada Boškaila, liječnika iz Počitelja, u kojoj je opisao šokantna iskustva zlostavljanja u logorima HVO-a u kojima je bio zarobljen od aprila 1993. do aprila 1994., nakon čega je s porodicom emigrirao u SAD i ondje postao psihijatar specijaliziran za traumu.
Boškailovo svjedočanstvo, koje je napisao s američkom novinarkom Juliom Lieblich, na engleskom je 2012. objavio Vanderbilt University Press, pod naslovom “Wounded, I’m more awake”. U junu ove godine bosanski prijevod te knjige, naslovljen “Ranjen i budan”, objavila je Dobra knjiga iz Sarajeva.
Esad Eso Boškailo rođen je u Počitelju 1959., a Medicinski fakultet završio je u Sarajevu 1984. godine. Do rata je radio u Čapljini kao liječnik, a nakon napada srpskih snaga na BiH priključio se HVO-u i organizirao sanitet na području Čapljine i Počitelja.
HVO ga je zarobio u aprilu 1993. pa je bio zarobljen u šest logora HVO-a, među kojima su i oni najzloglasniji: Dretelj, Heliodrom, Gabela, čapljinski silosi… Nakon oslobođenja i emigracije u SAD smogao je snage da prevlada teška sjećanja i psihijatrijski se specijalizira za liječenje traume. U intervjuu za Nacional govori o svom iskustvu te iznosi mišljenje o tome kakve bi odnose trebalo graditi na području bivše Jugoslavije.
NACIONAL: Kako je nastala vaša knjiga?
Dugo sam razmišljao trebam li je uopće napisati. Kao srednjoškolac i kasnije kada sam u Ameriku došao kao prognanik, čitao sam Viktora Frankla, psihijatra koji je preživio Auschwitz. Na engleskom je njegova knjiga objavljena pod naslovom “Men’s search for meaning” (Čovjekovo traganje za smislom), a Frankl je dobro poznat i kod nas. Kada sam u Chicagu pročitao njegovu knjigu, shvatio sam da je ono što je on napisao istovjetno mojim razmišljanjima.
Ljudi, kolege, pitali su me zašto ne pišem o svojim iskustvima, a ja bih odgovarao da nakon Frankla nemam što novo reći. Jednom sam na Harvardu držao predavanje. U prvom redu sjedio je Robert Jay Lifton, prvi američki psihijatar koji je, vrlo brzo nakon Drugog svjetskog rata, otišao u Hiroshimu i Nagasaki i ondje istraživao traumu žrtava atomske bombe.
Lifton je, također, javno govorio i o genocidu u Bosni i Hercegovini. Kada sam završio predavanje, čestitao mi je i rekao da moram govoriti kako koristim svoje iskustvo u liječenju drugih ljudi. “Moraš to objaviti”, rekao mi je. To je bilo 2010. i tada sam odlučio napisati knjigu.
NACIONAL: Kako danas, 29 godina kasnije, gledate na sve što se dogodilo?
S godinama se razmišljanja i stavovi nadopunjuju i proširuju. I meni se dogodila takva transformacija. U početku sam bio ljutit, naročito na ljude za koje sam mislio da su mi trebali pomoći, a nisu. S vremenom, došao sam do tačke u kojoj, danas, kažem: „OK, to se dogodilo.“ Ali sada je možda došao trenutak – i to je glavni razlog zbog kojeg sam pristao govoriti za Nacional – da započne proces u kojemu ćemo svi zajedno reći da je patnja, patnja običnih ljudi, univerzalna i da je vrijeme da se ona pokuša zaustaviti. Ja sam liječnik i moja je misija bila pomagati ljudima.
A onda, iz čista mira, samo zato što mi je ime Esad, dođe neko i stavi me u taj logor i prisili da preživim sve te patnje i torture. Smršavio sam bio pedesetak kilograma, vidio ubijanja… Sad to želim iskoristiti i ljudima reći: može se bez toga! I mi moramo bez toga!
Ja sam liječnik i moja je misija bila pomagati ljudima. A onda, iz čista mira, samo zato što mi je ime Esad, dođe netko i stavi me u logor i prisili da preživim sve te patnje i torture. Strašno sam smršavio i vidio ubistva’.
Ja sam bio u šest logora. I jest, svakoga dana su nas ubijali u Dretelju. Zašto? Zbog drukčijeg imena. Često se na mene ljute religiozni lideri kad ja kažem – jesu li nas ubijali zbog toga što misle da je njihov bog ljepši? Ili neko misli da je naš bog ljepši? Je li to razlog da iko ikoga ubije? Svačiji život je vrijedan.
NACIONAL: Možete li opisati kako ste uhapšeni?
Nas šestorica otišli smo u Zagreb, u konzulat BiH, pokušati pronaći pomoć u hrani jer je hrane već ponestajalo. Otišao sam s fronta, na kojem smo se s Hrvatima zajednički branili od četnika. Sjećam se da smo pjevali u autobusu. Ljudi su nas smatrali herojima. Pričali smo im kako se borimo. Bio sam cijelo vrijeme na frontu, nikako nisam išao kući. Bio sam liječnik i vodio sam sanitet za ovaj dio Hercegovine. Ali kad smo stigli u Zagreb, dobili smo vijest da hapse intelektualce u Čapljini. Bio je to šok. (Naj portal)
