Svi koji su ikada na sarajevskoj Ferhadiji sreli Skendera Dervovića poznatijeg kao Skenda, bivali su “žrtvom” njegove inteligentne priče. Iako je bio prijatelj svakog Sarajlije, umro je sam, bez ikoga, a sahranjen na Gradskom groblju “Bare”..

Skenda je bio sin Idriza, glavnog stenografa nekadašnje Narodne skupštine Bosne i Hercegovine. Skenda je sve to vrijeme bio uz svog oca, učio, zapisivao ono što bi mu se reklo, proučavao svako slovo zakona. Već tada, svi su znali da će on jednoga dana postati jedan od uspješnih pravnika, imati svoju aktovku u kojoj će nositi mnoge važne slučajeve sa suda. I zaista, nekoliko godina poslije, i postao je pravnik. Sa kravatom, uvijek obrijan i namirisan, tumačio je pravdu na najbolji mogući način. Međutim, u postratnom vremenu u Skendinoj glavi desilo se nešto čudno, nešto što niko nije razumio.

“Vrlo često dok bi sjedio u Velikom parku, Skenda bi prišao i tražio odgovor na određena pitanja. Posljednji put bilo je to na ljeto 2005. godine. Prišao je i upitao da li znam šta je nafaka? Prije nego sam uspio išta reći, Skenda je dao odgovor da je to sve ono što u životu pojedemo i popijemo – prisjetio se Elvir Saltaga jednog od mnogobrojnih iznenadnih susreta sa Skenderom Dervovićem, u vremenima kada je studirao ekonomiju.

Skender Dervović bio je doktor rimskog prava. Jedan od rijetkih kojem je u “onom” vremenu to pošlo za rukom. Doktorirao je na temu “Latinske izreke u rimskom pravu”. Prema riječima ljudi koji su provodili s njim najviše vremena, Skenda se često “hvalio” kako je svaku od četiri godine studija na Pravnom fakultetu obnovio. Kolporteri na sarajevskoj Ferhadiji sjećaju se interesantnih situacija u kojima je Skenda bio glavna uloga.

“Vrlo često, dok bi šetao ovuda pored nas prišao bi da nam kaže kako je prevario Crnogorce ili ispričao neki vic. Sjećam se tako jednom dok smo pili jutarnju kafu, pored nas se zadesio i Skendo kojem bi konobari obično uz kafu donijeli i kantu vode i govorili: “Evo, da nam ne zapališ kafanu” – sjeća se Mirsad jutarnjih druženja sa Skendom.

“Taj čovjek je pušio dvije cigare u isto vrijeme zbog čega je imao izrazito požutjele brkove i bradu. Zbog toga su mu konobari donosili kantu vode – pojašnjava Mirsad nesvakidašnju situaciju.

I kada bi se tmurni oblaci nadvili nad Sarajevom, u sarajevskoj Ferhadiji bila je jedna svijetla tačka, neko ko vas neće opteretiti svojom pričom, neko ko se nije žalio na svoj život niti bilo šta drugo. Jednostavno, Skenda je živio u svijetu koji smo mi upoznavali preko njegovih slučajnih upadica tokom šetnje Titovom ulicom.

Međutim, kako su prolazile godine, Skenda je bio sve slabiji. Njegovo zdravlje počelo se iznenada pogoršavati. U jesen 2005. godine na pragu još jedne sarajevske zime, Skenda se zauvijek oprostio od svog grada, sugrađana, svoje Ferhadije i Titove. No, tek njih četrdesetak došlo se oprostiti od Skende tog 29. novembra na Bare. Sarajevski glumac Mirza Tanović bio je na dženazi.

“Skendo je bio jedan veličanstven um, jedna dobra duša ovog grada i izuzetan pravnik kojeg sam poznavao 30 godina. Njegova smrt me potresla, a moj petnaestogodišnji sin je plakao i kazao kako će mu Skendini savjeti za knjige treba čitati u Gimnaziji mnogo nedostajati – kazao je glumac Mirza Tanović.

Kažu da je Skenda osim pravnog završio još dva fakulteta. Čovjek koji nikada ni od koga nije zatražio niti jedan fening. U proteklom ratu Skendina žena je poginula, ali on se nikada nije mogao pomiriti sa tim. Tako smo od njega vrlo često mogli čuti pitanje

“Kad dolazi voz, kad mi stiže žena?”.

Iako je od tada živio sam, organizaciju oko Skendine dženaze preuzeli su na sebe njegov mlađi brat i sestra koji koji žive u inozemstvu. Na Barama Skendino ime je registrovano kao M18-11A-06. To je parcela i red u kojem je Skender Dervović ukopan.

Skendine Facebook grupe
Na popularnoj internet adresi “Facebook” postoje dvije grupe posvećene Skenderu Dervoviću Skendi. Jedna se zove “Skenda” dok druga nosi naziv “Skender”. Vremenom kao da polako zamiru. Sve je manje priča o njemu. Donosimo vam samo neke od mnogobrojnih susreta Skende i šetača na Ferhadiji.

– Sa mnom se kladio u jednu marku da će uhvatiti neke pljačkaše banke. Nakon toga je produžio 10 metara dalje i odjednom se okrenuo za mnom vičući “daaaaj marku, ufatili su ih…”.

– Najviše se sjećam onih njegovih “Jel’ da?, Zar ne?, A?,Jel’ tako, a?” i sličnih riječi koje je stavljao na kraju svake rečenice… To je bio neki njegov zaštitni znak…

– Znam da sam ga uvijek pitao: “Skenda kada će biti plaće?”, a on: “nemam ja ništa s tim…” ili “ko vam je rekao da ja dijelim plaće?”… Znao me uvijek nasmijati i razveseliti. Ne mogu da zamislim Ferhadiju bez njega. Ne mogu da zamislim kako više neću čuti njegov glas i njegov brzi govor. Neka mu je rahmet duši!

“Ja sam baš često razgovarao s njim, jer stanujem u Ferhadiji, pa sam ga stalno viđao. Svaki put kada se malo udubim u njegovu priču, skontam da uopšte nisu gluposti, i iako se čini nepovezanim, uspijevao sam povezati, jer je Skenda vrlo dobro to sve interpretirao. Od Ive Andrića, preko žena, do današnjih političara, sve je uspijevao zahvatiti u dvije-tri rečenice.

“Nakon stotina susreta i njegovih izreka, jedan dan mi je prišao i samo namignuo, nasmiješio se i prošao! Imao sam osjećaj da mi je time rekao: “nek’ misle papci da sam lud, ali nisam, ludi su oni!”. Ma ne mogu tačno napisati šta sam osjetio u tom trenutku. Imao sam osjećaj da on poznaje svakog kome priđe i da je svaki novi susret, u stvari, nastavak prethodnog. Taj je bio šlag na tortu.

“Pitam ga: “Skenda, voliš li žene?” Kaže: “Žene su kao so, bez kojih se može, ali je bljutavo”! (Naj portal)