Već duže vrijeme u Sarajevu, ali io u drugim dijelovima BiH, pa i balkanske regije gdje živi muslimansko stanovništvo određeni krugovi upozoravju Bošnjake da je grijeh držati pse u kući.
Ovih dana u jednoj beogradskoj stanari su naišli na poruku neobičnog sadržaja koja je mnoge zbunila. U poruci piše slijedeće:

“Poštovani, dužnost nam obavijestiti vas da su prilikom gradnje posvećeni temelji od strane Srpske pravoslavne crkve. Stoga vas obavještavamo da je grijeh držati pse u stanovima, a vašoj savjesti prepuštamo kako ćete dalje postupati”!

Nakon što je poruka objavljena na Facebooku, mnogi su se počeli pitati radi li se o neslanoj šali ili ipak ne. Poruka je izazvala niz reakcija na društvenim mrežama.

“Kakva je to budalaština? Kakav grijeh, kakva zgrada, kakva savjest?” upitao je jedan korisnik.
“Moji psi su veći vjernici od mene”, našalio se drugi.

Šokirani ovom porukom, ali I tumačenjem pojedinih vjerskih poglavara pokušali smo potražiti autentična tumačenja u kršćanstvu, islamu, budizmu… Odmah da kažemo ni u jednoj religiji se eksplicitno ne zabranjuje držanje psa, niti se ova životinja smatra grijehom. Naprotiv! Čini se, da su veći griješnici oni koji se, pozivajući se na Boga i vjeru, postavljaju u ulogu vjerskih i društvenih moralista i čistunaca.

Koje mjesto zauzima pas u životu vjernika? Je li grijeh držati životinje u kući??

Vjernik, bez obzira na to kako naziva svog Boga, postavlja ova i druga slična pitanja s jednim ciljem – ne skrnaviti sebe i svoju vjeru. Želi razumjeti koje mjesto pas zauzima u religiji i kako se ophoditi s tim životinjama – s poštovanjem i ljubavlju ili s prezirom i oprezom?

Mnoge moderne vjerske vođe vjeruju da je upravo zbog sličnosti čovjekova i psećeg morala u kršćanstvu, islamu i drugim religijama ta životinja u najboljem slučaju oprezna.

U kršćanstvu, a posebno u pravoslavlju, sva su stvorenja Božja. Veliki je grijeh prema bilo kojem živom biću odnositi se negativno, biti okrutan, ponižavati. Logično je da su mnogi pravoslavni kršćani ogorčeni zašto je crkva protiv pasa i protiv njihove prisutnosti u kući, Boga i ljudi. Ali još veći grijeh od okrutnosti prema životinjama.

Pravoslavna crkva tretira pse kao nečiste životinje. Suština zloće nije u tome što pas navodno nije od Boga, kriv je za nešto itd.

Ovo je iskrivljena, pseudo-pravoslavna percepcija. Nesveta životinja je ona s kojom se osoba odnosi pogrešno, s pretjeranom grubošću ili, obrnuto, pretjeranim drhtajem. Čovjek životinju čini zlom, ali po svojoj prirodi bilo koje stvorenje je od Boga.

Negativan odnos crkve prema psima samo je reakcija na previše očitu simpatiju ljudi prema tim životinjama.. Ne postoji konsenzus oko zabrane pronalaska psa u kući. Mnogi svećenici najvišeg ranga drže pse čak i u svojim spavaćim sobama i ne smatraju to grijehom. Pas u pravoslavnoj kući je prirodan, kao i prirodna ljubav prema svim živim bićima. Grijeh je staviti psa u istu razinu s osobom, uzdignuti ga, smatrati ga jednakim svojoj djeci i roditeljima.

Inače, u spisima nema direktne ili indirektne zabrane držanja pasa u kući ili prisutnosti pasa unutar zidova hrama.. Općenito, moderna crkva pse tretira kao korisne i potrebne životinje. Mnogi svećenici postavljaju skloništa za lutalice na teritoriju hrama, privlače siročad da se brinu o psima, uče djecu da poštuju bilo koju životinju.

ZOROASTRIZAM
Ovo je jedina religija na svijetu koja jasno razlikuje psa od ostalih životinja. Drevni iranski narodi od pamtivijeka su pse smatrali gotovo jednakima sebi, najboljima među životinjama, prema njima su se odnosili pažljivo i s poštovanjem. Nije bilo dileme imaju li psi dušu – oni imaju, i to ne samo dušu, već dušu umrle osobe, koja se za posebna djela u prošlom životu vratila na zemlju kao utjelovljenje predanosti, mudrosti, neustrašivosti i izdržljivosti. Vjerujući da u psu postoji duša preminule osobe (moguće pretka), odnosi s tim životinjama izgrađeni su na temelju samo poštovanja i poštovanja..

ISLAM

Pas se u islamu često smatra nečistom životinjom. Ideja je utkana u dugu tradiciju u kojoj se smatra da samo jedan pogled na psa ima moć da poništi čitavu molitvu. Slično mnogim pogrešno tumačenim aspektima muslmanske historije, danas i muslimani, ali i nemuslimani smatraju da se islam ne mješa s psima.

Profesor historije na Univerzitetu Jejl Alan Mihail pokušao je da nam pruži bolji uvid u “nesporazum” između muslimana i pasa, u tekstu koji vam prenosimo u cijelosti.
Međutim, postoji potpuna druga i nepoznata veza islama s psima, odnosno duga i pozitivna interakcija muslimana sa ovom životinjom, koja datira od samih početaka ove religije. Neki od prvih muslimana, uključujući proroka Muhammeda, živjeli su s psima i to uopšte ne predstavlja nikakvo iznenađenje.
Većina njih im je pomagala da obuzdaju ovce i koze, ali i u zaštiti drugih životinja. Ovce i koze su bile glavni izvor hrane, a psi su bili najbolji čuvari ovih “vrijednosti”.

Muslimani oduvijek u kontaktu s psima
Psi su takođe bili ključni saputnici tokom lovačkih ekspedicija. Mnogo prije islama, psi su prikazani i u kamenim rezbarima iz drevnog Egipta i Iraka kako rade i pomažu svojim vlasnicima. Muslimani su na isti način nastavili da njeguju pse uz sebe.

Kako se islam širio Bliskim istokom i svijetom, prestao je da bude religija nomadskih ljudi i koncentrisala se na gradove. Veliki broj najvećih gradova svijeta u prvom i početkom drugog milenijuma bili su muslimanski. Od Damaska i Bagdada do Kaira i Istanbula, vlasti su podržavale rast populacije pasa koji su ulice grada održavali urednim. Čak su ljudi koji bi počinili zločin nad životinjom bili najstrože kažnjeni. I tada su muslimani znali da su gradovi s psima bili mnogo čistiji i pogodniji za život nego bez njih.

Bezbroj je historijskih činjenica da je muslimanski svijet bio u stalnom kontaktu s psima. Prepoznali su koliko su oni važni za sredinu, a razvili su i emotivne veze s njima.
Kako se onda dogodilo da psi u islamu postanu nepoželjni?

Jednostavno rečeno – zbog bolesti. Prije oko dve hiljade godina, bolesti koje su vladale planetom bile su mnogo smrtonosnije, a bilo je pitanje vremena kada će ih ljudi dovesti u vezu sa psima. Stanovništvo Bliskog istoka, ali i Evrope počelo je da primjećuje korelaciju između izbijanja kuge, kolere i malarije, kao i fizičku blizinu žrtava mjestima kao što su groblja i močvarna jezera. Vlasti su preuzimale mjere poput iznošenja đubreta van grada, ali nesvjesno su na taj način uklonili i pse koji su jeli ovo đubre. Onda su se zamijenile uloge – pas je nekada održavao ulice čistim, sada to mora da počne da radi čovjek.

Ne samo što je bilo mnogo manje smeća u gradu, nego je i ono što je ostajalo u gradu predstavljalo prijetnju javnoj higijeni, ali i psima. Za samo nekoliko decenija početkom 19. vijeka psi su viđeni kao ekonomski nekorisni i štetni po javno zdravlje.

Nekada su bili čuvari vrijednosti, lovci i čistači ulica
Iako danas mišljenja i među samim muslimanima variraju, oni bogatiji pse drže kao statusni simbol, ali većina ih i dalje smatra prljavim, nečasnim, a ponekad i zlim životinjama. Upravo zbog velikih nesporazuma i nesvjesnih radnji iz prošlosti nastala je ova predrasuda, koja vlada ne samo među muslimanima, nego i onima koji to nisu. Takođe, mnogi muslimani čak ni ne znaju da su psi upravo bili najveći prijatelji proroka Muhammeda i miliona njihovih predaka.

Za neke od nas kojima je glavna vrsta komunikacije, osim sa ljudima, upravo sa psima, priča o psima u islamu nudi nam još jednu lekciju. Ljudi nisu uvijek držali pse zbog ljubavi ili zato što su im slatki. Kroz dobar dio historije, oni nisu bili ljubimci. Bili su radnici, čuvari vrijednosti, lovci i čistači ulica. Osim toga što danas služe da nanjuše drogu, pomognu slijepima i jure kriminalce, psi su za većinu nas izvor radosti. U historiji su, pak, bili nešto mnogo više. Poznajući njihovu prošlost ne samo da imamo širu sliku o sveprisutnoj životinji, već nam pomaže da razumijemo sopstvenu historiju i odnos sa životinjama koje oblikuju našu današnjicu. (Naj portal)