Na današnji dan, prije četiri godine naustila nas je doajenka bosanskohercegovačkog glumišta, istaknuta filmska i pozorišna radnica Nada Đurevska. Imala je nepunih 65 godina.

Nadu pamtimo po iznimnom talentu, blagosti i emocijama kojima je zračila na sceni. Bila je, prije svega, izuzetna osoba, posebna, decentna, samozatajna. Imala je svoj svemir, voljela posao kojim se bavila i bila je privilegija stajati s njom na sceni.

“Bila je glumica koja je imala kapacitete mnogo veće od onih koje je nudila neka limitirana teatarska scena u Sarajevu. Žena koja je širila dobrotu, empatiju, koja je uvijek bila uz kolege kada su imali probleme – kazaoa je tom prilikom jedan od najvećih prelivoda u bh. hlumištu Emir Hadžihafizbegović.

Oni koji su Nadu poznavali nisu mogli pričati. Jecvali su, gušili se u suzama. A plakale su njene komšije u sarajevskoj mahali Soukbunar, gdje je provela rano djetinjstvo, plakali su glumci, student, sarajevska raja….

Dobitnica brojnih nagrada i priznanja, među kojima je i Šestoaprilska nagrade grada Sarajeva u 2014. Godini. Dobitnica je Zlatne Arene Filmskog festivala u Puli (Od zlata jabuka) i nagrada SIZ-a grada Sarajeva 1989. za uloge: Maša (Čehov, Tri sestre), Hasanaginica (Isaković, Hasanaginica), Filomena (Moliere, Učene žene) Nađa (Crnjanski, Roman o Londonu).

Osim ovih kreacija ostaće upamćene i njene uloge u predstavama: Izgubljeni sin, Woyzeck, Hamlet, Duplo dno, Medeja, Hotel slobodan promet, Paskvelija… U ratnim godinama igrala je na sve tri scene sarajevskih pozorišta (Majka, Hasanaginica, Čekajući Godota, U agoniji, Pješice).

Nada Đurevska rođena je 8. januara 1952. u Skoplju. Kao šestogodišnja djevojčica 1958. stigla je u Sarajevo. Prvi put zaigrala je u Čehovljevu “Višnjiku”, a kasnije nijedan bh. kultni film, počevši od “Igmanskog marša”, nije mogao proći bez Nadinog pojavljivanja.

Za nju kažu da nikada nije samo glumila, to je bilo mnogo više od glume, umjetnost svojstvena njenoj ličnosti u svakoj ulozi gdje je pomno i psihološki pronalazila svoj vlastiti život, i kajanje, i tugu, i bol, i rastanke, i utjehe, i sumnje, i grižnju, i ljubavi i čekanja. Njena je Hasanaginica remek-djelo, poput gorske vile ona se izdiže iznad svakog zla i ljudske obijesti, a svojom glumom izaziva najdublje emocije i suze iznova i iznova…

Godine 2014., nakon što je dobila Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, javno je kazala da se povlači sa scene i to nakon 40 godina rada.

“Ova nagrada je takva da briše sve uspjehe i neuspjehe, sve tuge, radosti, sve snove, pravde i nepravde na ovom mojem često teško prohodnom putu, ali na putu na kojem mi je bilo najvažnije sačuvati ljudsko lice – kazala je tada glumica iza koje ostaju velika ostvarenja kao neuništiva vrijednost po kojoj će je se sjećati mnoge generacije. (Naj portal)