Pratite nas

Sudbine

Proputovao Evropu i Aziju, slijedeći cilj – Afrika: ACO BOSONOG PUTUJE SVIJETOM

Published

on

Aleksandar Mančić (40) iz Požarevca prije deset godina je odlučio da ulicama svog grada, a onda i svuda svijetom korača bez ikakvih stega i žuljeva od neudobnih cipela. Odlučio je da hoda bos, svuda i skoro u svakoj prilici. Bosonogo hodanje danas je njegov stil života…

Ideja da pokuša da hoda bos mu se javila iz radoznalosti, pa je jednog dana “jednostavno tako odlučio”. Od tada skoro svuda hoda bez obuće. I u tome nije usamljen, jer u svijetu postoji dosta ljudi koji hodaju bosi, otkrio nam je.

Prvi put mu je bilo najteže. Izašao je u toku noći i krenuo u šetnju ulicama rodnog grada. Međutim, bilo mu je nelagodno – stidio se, skrivao od pogleda ljudi ili bi mijenjao pravac kretanja kada bi uočio prolaznike. Ni kada je prvi put izašao tokom dana bez obuće nije mu bilo nimalo lakše – bio je nervozan, preznojavao se i crvenio.

Na početku su reakcije prolaznika bile razne. Ljudi su se čudili kada ga ugledaju na ulici bez obuće, neki bi se nasmijali, a neki ga i odmjerili. Međutim, osim začuđenosti kada ga ugledaju bosog, mnogi misle da će time narušiti svoje zdravlje.

Ipak, Aleksandar kaže da u medicini ne postoji podatak koji ukazuje da ovakav stil života ugrožava zdravlje bubrega, bešike i prostate i cijelog organizma, već da se naprotiv na ovaj način jačaju imunitet i cirkulacija.

Kako kaže, mnogo se bolje osjeća otkad hoda bos, a i kondiciju je vremenom izgradio. Njemu je ovo postao stil života, pa tako svuda ide bos od aprila do oktobra, ne samo po rodnom Požarevcu, nego i po drugim gradovima i stranim zemljama. S vremenom je pomjerio granice, pa se obuva obično kada je temperatura ispod 10 stepeni Celzijusovih.

Na ovaj način je proputovao pola Evrope, Aziju i tu ne namjerava da se zaustavi. Naredna destinacija mu je Afrika, a još razmišlja da li da se uputi u Tunis, Maroko ili Egipat. Uglavnom putuje preko turističkih agencija, pa prije svega mora svoju saputnicima da objašnjava zašto hoda bos, jer “skoro svima je to čudno”.

“Stranci ne obraćaju pažnju da li je neko bos ili ne. Pažnju obraćaju ljudi iz nekih južnijih zemalja kao Turska na primjer, ali u Istanbulu slabo obraćaju pažnju na to, ali opet ne kao na Balkanu. U Zapadnoj Evropi i Rusiji niko ne obraća pažnju ko je bos i zašto. Obišao sam Sankt Peterburg bos i sve je bilo normalno. Niko me nije gledao čudno i nešto pitao. U Sjevernoj Evropi nikome nije čudno boso hodanje. Dancima i Šveđanima je to normalno”, kaže on. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending