Život zaista ponekad zna da ispiše pravu dramu, sa zapletom kakvog se ni najbolji scenarista ne bi dosjetio, a jedan Britanac odlučio je da podijeli svoju priču, u kojoj je otkrio kako se niz neobičnih, i pomalo jezivih događaja, pretvorio u nešto veoma interesatno.
Riječ je o ispovijesti prepunoj isprepletenih osjećanja – od saosjećanja, do griže savjesti i kajanja, koja u sebi ima i elemente ljubavne drame.
Riješio je da događaje na groblju poslije očeve smrti podijeli na društvenim mrežama i pokupio je gomilu simpatija, a ovo je njegova priča, koja će možda jednog dana poslužiti i kao inspiracija nekom režiseru.
„Otac mi je umro. Znam, znam klasičan početak smiješne priče… Sahranjen je u jednom malom selu u Saseksu. Bio sam veoma blizak sa njim, pa sam stalno išao na njegov grob.To činim i danas. (Ne brinite, sad postaje zanimljivo)
Zatim je nastavio.
„Uvijek sam nosio cvijeće, kao i moja majka koja je isto često išla na groblje, kao i moji baka i deka koji su tada bili još uvijek živi, e i oni su nosili cvijeće. Očev grob je bio toliko prepun cvijeća, da je komotno mogao da osvoji i nagradu na nekoj izložbi.
Onda priča počinje da se zahuktava.
„Sve je to lijepo, ali bude mi žao lika koji je sahranjen do mog oca. NIKADA nije imao cvijeće. Umro je u 37. godini, na Božić i niko mu nikad nije ostavio cvijeće na grobu i sad je odjednom u komšiluku sa „cvjećarom“ koji je grob pored.
.
„Pa sam riješio da mu kupim cvijeće. Počeo sam da kupujem cvijeće za mrtvaca kog nikad ni vidio nisam!
Radio sam to neko vrijeme i nikada nisam spomenuo nikom. To je bila moja mala šala sa samim sobom… Pravio sam od svijeta bolje mjesto, jednim po jednim
Međutim, usledilo je jezivo saznanje.
„Pitao sam se da li postoji neka tajna veza između nas, nešto što me je tajanstveno privlačilo k njemu. Možda smo išli u istu školu, igrali za isti fudbalski klub, otkud znam… Krenuo sam da ga tražim po netu i poslije 10 sekundi sam ga našao.
I onda – šok. Žena mu nije ostavljala cvijeće na groblju – zato što ju je ubio. Na Božić. Pošto je ubio ženu, ubio je i njene roditelje. Poslije toga je skočio pod jedini voz koji je saobraćao kroz tunel te božićne večeri.
Zato mu niko nikad nije ostavio cvijeće. Niko osim mene, naravno. Ja sam mu ostavljao cvijeće na svake dvije nedjelje. Na svake dvije nedjelje i to u periodu od dvije i po godine!
Uslijedilo je i kajanje.
„Osjećao sam se užasno zbog njegove žene i njenih roditelja. E sad, nisam baš planirao da njima ostavljam cvijeće na dvije nedjelje u naredne 2 i po godine, ali osjećao sam se kao da im dugujem neku vrstu izvinjenja.
Evo šta je zatim uradio.
„Našao sam njihova grobna mjesta, kupio cvijeće i odvezao se tamo. I dok sam stajao pored grobova mrmljajući izvinjenja, pojavila se žena iza mene. Željela je da zna ko sam ja i zašto ostavljam cvijeće na grobu njene tetke i njenih bake i deke. Neprijatna situacija skroz…
Krenuo je sa pričom…
„Objasnio sam joj cijelu situaciju i rekla da je „ok, to je uvrnuto, ali veoma lijepo“. Zahvalio sam joj se i ovo je pa tek čudno, ali pozvao sam je na piće… Pristala je. Dvije godine zatim je opet pristala kada sam je pitao da se uda za mene. I tako sam upoznao svoju suprugu. (Kraj)
Ljudi su bili oduševljeni njegovom pričom, a mnogi su rekli i da zvuči kao neki scenario za film.
Sa jedne strane, to je sasvim moguće jer je teško provjeriti priče običnih ljudi na mrežama, ali sa druge strane pokazuje kako život može da bude neobičan i da nas jedna stvar zapravo navodi na drugu, a da toga nismo ni svjesni.
Bilo kako bilo, sve je to nepodnošljiva lakoća postojanja… (Naj portal)
