Od naših vjernih pratilaca, pasa, mogli bismo mnogo toga da naučimo, što bi život ljudi učinilo mnogo ljepšim, plemenitijim, sadržajnijim.

Jedna od osobina koje krase pse je svakako vjernost, a ovog ljeta se na autobuskoj stanici u Pirotu dogodila priča, nalik na onu filmsku priču o Hačiku, psu rase japanska akita koja je godinama čekala svog vlasnika da se vrati.

Vlasnik se, u toj filmskoj priči, nažalost, nikada nije vratio, a Hačiko nije prestao da ga čeka na istom mjestu, dok na tom istom mjestu nije umro od tuge.

U ranim jutarnjim satima, putnici koji su se tiskali oko autobusa, provjeravali koji autobus gdje putuje, oni koji su prilazili biletari preskakali su, pokušavali da zaobiđu psa rase akita, koji je možda i mješanac akite i neke srodne rase.

Pas je nepomično ležao ispred biletarnice autobuske stanice. Neki su ljutito reagovali, drugi pak bili spremni i da odgurnu, kad bi smjeli, imajući u vidu činjenicu da je riječ o velikom psu.

Ipak, kada su čuli priču žene koja radi na stanici, svi su se ćutke skloniili i ostavili psa na miru, da u tišini i hladovini čeka svoju vlasnicu. Da tuguje.

„Ne dirajte ga. Tužan je. Jutros rano je ispratio djevojčicu, vjerovatno vlasnicu, trčao je za autobusom koliko ga noge nose. Mislila sam da se neće vratiti, ali on se za neki minut vratio tačno na mjesto gdje je zadnji put bio sa djevojčicom i tu je legao da tuguje. I da čeka. Čekaće je sigurno dok se ne vrati – ispričala je polutihim glasom priču o pirotskom Hačiku žena koja se tog dana brinula da autobuska stanica u Pirotu bude čista i uredna.

A kada je pred veče stigle djevojlica, njihovoj sreći nije bilo kraja! I tako iz dana u dan!(Naj portal)