Sudbine

Priča o starici Milji, koja je preživjela udar groma: OD TADA I OBIČAN RAZGOVOR VODI U DESETERCU

Published

2 godine

04/03/2023

Milivojka Milja Bakić (65) iz zlatiborskog sela Jablanica, čitav je život pretočila u stih. Hrabra, vedra starica preživjela je udar groma, a danas sama gaji punu štalu stoke i svoju svakodnevnicu piše u obliku pjesme.

Dok hladan sjever huče zlatiborskim brdima i ljulja mlade borove grane, na Kićanovom brdu, kako ga od davnina mještani zovu, 65-godišnja Milivojka na podne namiruje stoku, laganim korakom, kao da joj je trideseta.

Već godinama unazad, na putu od štale do kuće, nastaju njeni stihovi koje ona pored papira, zapisuje i u glavi. Svaku pjesmu koju je napisala zna u svako doba, a svaki stih ima svoju vrijednost.

“Šesdeset petu ja godinu gazim, danonoćno stoku obilazim. Pa se sada ja u Vladu spremam, da ih pitam što premije nemam” – počinje Milivojka.
Njena najveća inspiracija je stoka, ovce, jagnjad, krave, telad, jer sa njima provodi najviše vremena.

Prvu pjesmu je napisala 2012. godine, kada joj je čopor vukova zaklao ovcu “žutu” koju je najviše voljela. Čitav događaj je pretočila u stihove, koje je htjela da posalje u obliku pisma u Vladu Srbije, ali nije, jer nije znala kome da se obrati.

Teško je starici, sa stokom se “srodila”, pa joj bilo koji gubitak krave ili ovce teško pada.

“Daleko bješe apoteka, da donesem ovci lijeka. Ona mi je bila, kao bijela svila, i najljepsa u ovcama bila. Ali lukave zvijeri biše, pa mi žutu uništiše” – tužno govori planinka.

Milivojki je i običan razgovor u desetercu, a svaki njen stih ima svoju poruku, značenje i vrijednost.

Želja joj je da nekada objavi zbirku pjesama u kojoj će objediniti svoja djela, kako bi njena poezija stigla do većeg broja čitalaca. Njene pjesme zapisane su u sveskama, koje ona gotovo i da ne otvara, jer svaki stih zna na pamet.

Inspiraciju najviše dobija dok radi oko stoke, u njivi, a stihove naknadno zapisuje kad udje u kuću uveče dok vari (kuha) mlijeko.

“Da je tata školovao mene, ja bi davno završila prava, ne bi sada bila u štali kod krava”. – kaže za Telegraf baka Milja.

Iako je završila samo osam razreda, bez puno vidika i mogućnosti za izražaj, govori da joj nedostaje obrazovanje, jer bi na svom putu uspeha sigurno daleko dogurala.

Kada je ona pohadjala školu vremena su bila teška, sinovi su obično išli na školovanje, a kćerke spremale za udaju. Sada žali što se nije školovala, već radni vijek provela u zlatiborskim vrletima.

,”Stoku imam to je moja plata, ništa drugo nemam od zanata”! Na Kićanovom brdu u podnožju Tornika, smještene su četiri kuće u kojima danas žive četiri udovice. U jednoj Milivojka, u drugoj njena jetrva Vida, dok u ostale dvije kuće žive njihove dvije komšinice.

Njih četiri usamljene starice svakodnevno kafenišu i kroz razgovor liječe samoću, koja im je svima slaba tačka. Nekada je selo bilo živo, a danas na ovom brdu njih četiri raduju se dolasku djece iz obližnjih gradova.

“Danju se sa stokom najviše razgovaram, doživljavam ih kao ljude, a u dugim zimskim noćima samoću liječim stihovima. – dodaje Milivojka.

U štali ima četiri krave, 16 ovaca, kokoške i vjernog psa koji čuva kuću. Kaže da je rad ispunjava i da bi imala snage i da gaji deset krava. Iako gazi sedmu deceniju, puna je snage i volje za životom, ali i odličan primjer današnjim mladjim generacijama. Ističe da radi od jutra do sutra i da su joj rad i stihovi utjeha u samoći. Jedan sin joj živi u Čajetini, drugi u Užicu, a svaki slobodan trenutak koriste da dođu kod majke u selo.

Koliko je Milivojka jaka i hrabra žena dokazuje činjenica da je preživjela udar groma dok je na tavanu štale šišala ovce. Htjeli su da je zakopaju u zemlju do glave, da zemlja izvuče struju, ali nije se dala Milja, već ustala kao bravi borac.

Prisjeća se događaja kada je nju u štali kod krava, jako zaboljela glava i zbog jednog kapilara bila na liječenju. U sanitetu na putu do bolnice, smišljala je nove stihove, gdje je oduševila zdrastvene radnike svojom poezijom.

Ova pametna starica izdvaja se po tome što zna brojeve mobilnog telefona cijelog sela na pamet, a selo Jablanica je jedno od većih u zlatiborskom kraju. (Naj portal)

Tagovi:desetarc grom Milivojka Bakić stihovi

Sljedeća vijest

Supružnici Ibrahim i Fikreta Čehajić 60 godina drže limarsku radnju u Orašju: NE ZNAM DA LI ĆE ME IKO NASLIJEDITI, JER MLADI NISU ZAINTERESOVANI

Predhodna vijest

Uistinu dirljiv snimak: ANES HALILOVIĆ JE IMAO SRNU NA NIŠANU, ALI NIJE PUCAO JER JE KRENULA PREMA NJEMU (Video)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

2 sedmice

30/08/2024

NajPortal.ba

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)