Milivojka Milja Bakić (65) iz zlatiborskog sela Jablanica, čitav je život pretočila u stih. Hrabra, vedra starica preživjela je udar groma, a danas sama gaji punu štalu stoke i svoju svakodnevnicu piše u obliku pjesme.
Dok hladan sjever huče zlatiborskim brdima i ljulja mlade borove grane, na Kićanovom brdu, kako ga od davnina mještani zovu, 65-godišnja Milivojka na podne namiruje stoku, laganim korakom, kao da joj je trideseta.
Već godinama unazad, na putu od štale do kuće, nastaju njeni stihovi koje ona pored papira, zapisuje i u glavi. Svaku pjesmu koju je napisala zna u svako doba, a svaki stih ima svoju vrijednost.
“Šesdeset petu ja godinu gazim, danonoćno stoku obilazim. Pa se sada ja u Vladu spremam, da ih pitam što premije nemam” – počinje Milivojka.
Njena najveća inspiracija je stoka, ovce, jagnjad, krave, telad, jer sa njima provodi najviše vremena.
Prvu pjesmu je napisala 2012. godine, kada joj je čopor vukova zaklao ovcu “žutu” koju je najviše voljela. Čitav događaj je pretočila u stihove, koje je htjela da posalje u obliku pisma u Vladu Srbije, ali nije, jer nije znala kome da se obrati.
Teško je starici, sa stokom se “srodila”, pa joj bilo koji gubitak krave ili ovce teško pada.
“Daleko bješe apoteka, da donesem ovci lijeka. Ona mi je bila, kao bijela svila, i najljepsa u ovcama bila. Ali lukave zvijeri biše, pa mi žutu uništiše” – tužno govori planinka.
Milivojki je i običan razgovor u desetercu, a svaki njen stih ima svoju poruku, značenje i vrijednost.
Želja joj je da nekada objavi zbirku pjesama u kojoj će objediniti svoja djela, kako bi njena poezija stigla do većeg broja čitalaca. Njene pjesme zapisane su u sveskama, koje ona gotovo i da ne otvara, jer svaki stih zna na pamet.
Inspiraciju najviše dobija dok radi oko stoke, u njivi, a stihove naknadno zapisuje kad udje u kuću uveče dok vari (kuha) mlijeko.
“Da je tata školovao mene, ja bi davno završila prava, ne bi sada bila u štali kod krava”. – kaže za Telegraf baka Milja.
Iako je završila samo osam razreda, bez puno vidika i mogućnosti za izražaj, govori da joj nedostaje obrazovanje, jer bi na svom putu uspeha sigurno daleko dogurala.
Kada je ona pohadjala školu vremena su bila teška, sinovi su obično išli na školovanje, a kćerke spremale za udaju. Sada žali što se nije školovala, već radni vijek provela u zlatiborskim vrletima.
,”Stoku imam to je moja plata, ništa drugo nemam od zanata”! Na Kićanovom brdu u podnožju Tornika, smještene su četiri kuće u kojima danas žive četiri udovice. U jednoj Milivojka, u drugoj njena jetrva Vida, dok u ostale dvije kuće žive njihove dvije komšinice.
Njih četiri usamljene starice svakodnevno kafenišu i kroz razgovor liječe samoću, koja im je svima slaba tačka. Nekada je selo bilo živo, a danas na ovom brdu njih četiri raduju se dolasku djece iz obližnjih gradova.
“Danju se sa stokom najviše razgovaram, doživljavam ih kao ljude, a u dugim zimskim noćima samoću liječim stihovima. – dodaje Milivojka.
U štali ima četiri krave, 16 ovaca, kokoške i vjernog psa koji čuva kuću. Kaže da je rad ispunjava i da bi imala snage i da gaji deset krava. Iako gazi sedmu deceniju, puna je snage i volje za životom, ali i odličan primjer današnjim mladjim generacijama. Ističe da radi od jutra do sutra i da su joj rad i stihovi utjeha u samoći. Jedan sin joj živi u Čajetini, drugi u Užicu, a svaki slobodan trenutak koriste da dođu kod majke u selo.
Koliko je Milivojka jaka i hrabra žena dokazuje činjenica da je preživjela udar groma dok je na tavanu štale šišala ovce. Htjeli su da je zakopaju u zemlju do glave, da zemlja izvuče struju, ali nije se dala Milja, već ustala kao bravi borac.
Prisjeća se događaja kada je nju u štali kod krava, jako zaboljela glava i zbog jednog kapilara bila na liječenju. U sanitetu na putu do bolnice, smišljala je nove stihove, gdje je oduševila zdrastvene radnike svojom poezijom.
Ova pametna starica izdvaja se po tome što zna brojeve mobilnog telefona cijelog sela na pamet, a selo Jablanica je jedno od većih u zlatiborskom kraju. (Naj portal)
