Pratite nas

Sudbine

Priča o slijepom Anesu Brka: ŠTO SAM MANJE VIDIO, U ŽIVOTU MI JE BILO BOLJE

Published

on

Posljednje četiri godine Anes Brka (22) živi u potpunom mraku. Znao je da će jednoga dana ostati bez vida i bio je spreman na to. „Što sam manje vidio, u životu mi je bilo bolje“, rekao nam je ovaj mladić, student četvrte godine na Fakultet zdravstvenih studija u Sarajevu, odsjek fizioterapija. I zašto ne reći sa prosjekom dobro iznad 9.

Anes je rođen u Tešnju, gdje je živio sa roditeljima do prvog razreda osnovne škole. Nakon toga, sa majkom seli u Kopice, pa je tri razreda osnovne škole završio u Područnoj školi Čobe. Zbog porodičnih prilika ponovno se vratio u Tešanj, nastavio školovanje, roditelji su mu se razveli, a on je ostao da živi kod oca. Završio je Osnovnu školu „Huso Hodžić“, a školovanje nastavio u Srednjoj elektrotehničkoj školi.

„Od rođenja sam imao oštećenje vida Na lijevom oku je to bilo dominantno, dok sam na desnom oku vidio oko 80%. Tako je bilo prije desetak godina, a koliko vidim pratio sam na tabli – sa koje distance mogu pročitati nešto što je napisano. U prvom srednje već nisam vidio pročitati šta je napisano na tabli, samo ponekad uz veći napor. Ni naočare mi nisu bile od pomoći. U tom periodu sam sam prema sebi gajio neke stereotipe, glumio sam da je sve u redu, pokušavao sam da sakrijem problem, funkcionišem što normalnije, a ne da problem riješim. Nisam tražio rješenje nego sam nosio masku“, priznao je u razgovoru za Maglaj. net.

Tokom školovanja u Tešnju, društvo kojim je bio okružen nije razumjelo njegovo stanje. Ni on sam, priznao je, nije se baš trudio da bude shvaćen.

„Mnogi nastavnici nisu znali kako da rade sa mnom. Ostala mi je trauma zbog nastavnice koja je preko cijele table napisala broj 2 i pitala me da li vidim? Možda je ona željela samo najbolje, ali je to za mene bila trauma. Dolaskom u srednju školu naišao sam na bolje razumijevanje profesora“.

Iako je imao strah od nepoznatog, prihvatio je da nastavi školovanje u Sarajevu, u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu. Tada je još imao ostatke vida. Bio je dinamična osoba, volio je vožnju bicikla, kretao se uvijek i svagdje.

„Hodao sam zajedno sa slijepim osobama, jednostavno ‘zakače’ se za mene i mi idemo. Bio sam jako brz, a nisam usporio ni danas kada ne vidim. Sarajevo je moja sredina, gdje sam se udomaćio, tu sam u svom na svom. Nisam baš puno usporio, kako bi mnogi očekivali“, dodao je.

Kako nam je ispričao, dolazak u Centar bila je dobro došla promjena.

„U tom okruženju nije bilo predrasuda. Misija Centra je bila da sve nas osposobe da budemo što samostalniji. Odmah su mi rekli da to što ne vidim nije izgovor. Ako ne vidiš, učiš da živiš u skladu sa tim. Sva loša iskustva tokom života sada gledam kao na dobre stvari koje su me formirale kao osobu. U trenutku mrzim što mi se nešto dešava, ali kada se okrenem shvatim da me to usmjerilo u pravcu da sam ne budem neko ko će otežati život sebi ili drugim osobama. Sve me to očeličilo“.

Zahvaljujući osobama koje su ga okruživale, njegovi najbliži, prijatelji, odgajatelji iz Centra, lakše je prihvatio život u mraku u posljednje četiri godine. Njegovi prijatelji, koji su slabovidne i slijepe osobe formirali su svoje porodice, zaposlili se. I on sam mašta da će i sam jednoga dana imati porodicu, suprugu i puno djece.

„I vjera mi je puno pomogla. Jer sve što te trebalo zadesiti, suđeno ti je. Nema stresa i kukanja, moj život se nadogradio na neki novi nivo“, kazao nam je Anes i nastavio

„Ja hvala Bogu mogu da se krećem, nisam ograničen, imam noge, imam ruke. Ali, mnogi se pitaju kako se krećem, ako ne vidim. Taj mrak u mnogima budu strah i to je velika kočnica. Niko neće postići ništa ako se boji kretati, on se time ne čuva nego upropaštava. Zato treba shvatiti što ti je prepreka, savladati je i samo napredovati, prelazi granice svojih mogućnosti i ići dalje. Neko ko ne vidi zbog straha neće otići dalje od kućnog praga, dok će drugi putovati svijetom. Sve što sam doživio kroz osnovnu i srednju školu, u Centru, na fakultetu, smatram životnom lekcijom“.

Priča nam da nikada nije razvio averziju prema štapu i dok je imao nešto vida, koristio ga je. Štapom izbjegava i neke ružne situacije. Jedan od najvećih problema su mu parkirani automobili na trotoarima. Koliko puta je rasjekao glavu ili dobio čvorugu prestao je brojati.

„Trebamo svi biti više otvoreni prema novom znanju, novim iskustvima, više da posvetimo pažanje učenju novih stvari, kako da se odnosimo prema ljudima oko nas, da posvetimo više pažnje obrazovanju, edukaciji i istraživanju. To je nešto što nama svima generalno nedostaje. Time bi riješili mnogo stvari, riješili bi se mnogih predrasuda, stereotipa, mnogo društvenih problema čak i arhitektonskih barijera“.

U bilo koji dio grada u Sarajevu usudio bi se otići, istina ima nekoliko lokacija koje su spcifične i za nekoga ko vidi.

„Ono što sam nekada vidio koristim u svome kretanju, jer ogromna je razlika kada neko izgubi vid s vremenom ili se rodi slijep“.

Kada je upisivao srednju školu, Anes se vodio onim što su mu rekli u Centru a to je da su najbolji terapeuti zapravo slijepi. Struku cijeni i voli, i to je nešto čime se planira baviti u budućnosti.

„Zavolio sam sve što je vezano za medicinu, a fizioterapija je nešto što mogu da radim. Da vidim, vjerovatno bih studiorao kriminalistiku jer uživam u ‘krimićima’. Interesantna mi je psihlogija, fizika, svestran sam puno toga volim i interesuje me“.

Na fakultetu je izuzetno zadovoljan. Pored njega studiraju tri slabovidne i jedna gluhonijema studentkinja.

„Na fakultetu su svi otvoreni prema osobama sa invaliditetom, u inkluziji su daleko odmakli. Interesuje ih kako živimo, kako se uklapamo. Zadovoljan sam i znanjem koje sam stekao, ali smo zbog korone izgubili puno prakse“, priča nam Anes i nastavlja.

„Dešavalo mi se da sam na fakultetu poništavao neke ispite kada nisam bio zadovoljan ocjenom jer nije poenta biti prosječan, poenta je biti iznad tog nekog zamišljenog prosjeka. Ono što želim je završiti fakultet sa Srebrnom značkom, upisati magistarski a kasnije i doktorski studij, zašto da ne“.

Priča nam da je ambicioznan ali u isto vrijeme spreman zadovoljiti se onim što mu život ‘servira’.

„Jednom sam dobio savjet: Ciljaj Mjesec, ako promašiš otići ćeš među zvijezde. Ima to dobru poruku. U životu bi najviše volio raditi ono u čemu bi najbolje koristio sebi i drugima, volio bih raditi na fakultetu koji sada pohađam, uključiti se i u politiku, zašto da ne. Ljudi se ne bore za svoja prava, a puno toga se dešava a mi ne reagujemo. U Kantonu Sarajevo štap se može dobiti svake tri, a u ZDK svakih pet godina. Meni je hitno trebao novi štap i imao sam novaca da ga kupim ali šta je sa onima koji nemaju?“, pita se Anes. Razgovor je završio riječima zahvale za sve one od kojih je dobio i trun dobrote. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending