Pratite nas

Razglednice

Priča o restoranu “Udovice” iz Sretnica kod Mostara: KOD RUŽE I KATE NIKO NIJE OSTAO GLADAN I ŽEDAN!

Published

on

Restoran Udovice, koji se nalazi na u mjestu Sretnice, dvanaest kilometara od Mostara prema Čitluku, ima tradiciju od 1953. godine kada se u «starim kućama» kuhala i spremala hrana za radnike i putnike namjernike. Danas restoran odiše profinjenim odnosom.

Restoran ima višedecenijsku tradiciju, a sve je počelo tako što su se dvije udovice, Kata i Ruža Kordić dosjetile da pripravljaju hranu za težake koji su radili na obližnjim poljima. O tome Filip Kordić, današnji vlasnik restorana kazuje:

“Ruža i Kata, moje babe, ostale su udovice 1945. godine u svojim kasnim dvadesetim godinama. Ruža je ostala sama sa troje muške djece, a Kata sa troje ženske djece. Najstarije dijete bio je moj otac, koji je tada imao pet godina, a najmlađi je još bio u trbuhu kad se to desilo. Iza mojih djedova ostala je puka sirotinja”.

Iza Drugog svjetskog rata u tom dijelu Hercegovine bilo je puno obradive zemlje i vinograda, radilo se puno oko sijena i stoke. Ljudi iz Brotnja, Čitluka i cijelog kraja, radili su na Mostarskom blatu. U Sretnicama odmarali su se ljudi i konji, a Kordić je kazao kako su njegove babe počele kuhati hranu za te ljude.

“S početka je to bilo samo lešo meso i domaća hrana, poput zelja i raštike. Ljudi, da bi se solidarisali sa sirotinjom i tim ženama koje su ostale bez ‘muške glave’, počeli su dolaziti tu i plaćati im za to što im kuhaju, da bi podignule tu djecu”.

Ruža i Kata počele su sa kuhanjem za radnike i putnike 1953. godine. U početku većinu namirnica same su sadile, a stoku su uzimale od domaćina koji su je držali kraj Mostarskog blata. Kordić je kazao kako su od tog novca one u dogledno vrijeme uspjele iškolovati djecu. Muški su uspjeli u poslovnom svijetu, a ženske su se udale. Do posljednjeg rata, “Udovice” nikad nisu zaživjele kao registrirani restoran, a Kordić je pojasnio da su tadašnje vlasti prepoznale to što su one radile i nisu ih dirale. Ljudi su uvijek govorili “Idemo kod udovica” i tako je restoran očuvao svoju tradiciju.

Kordić se u tom razgovoru prisjetio i očevih priča iz djetinjstva o restoranu.

“Sva su djeca sudjelovala u tom restoranu. U ono vrijeme živjelo se teško, moj otac je kopao kod drugih za nadnicu i radio oko kuće šta je trebao. Jedan stric je radio oko stoke, najmlađi je rođen 1945. i kao dijete je radio ono što je mogao. Ali ljudi iz ovog kraja htjeli su pomoći u podizanju te djece, da ne ostanu sirotinja, već da postanu ljudi”.

U “novije vrijeme” ’80-tih godina, kada su djeca radila svoje poslove, restoran nije radio. Tada su mlađi stanovnici Sretnica, prije odlaska u grad ili po povratku, svraćali kod Kate i Ruže. Kordić se prisjetio kako im nije bilo teško ustati i spremiti nešto za jelo, i na taj način održale su to “okupljalište”.

“Najljepše uspomene iz perioda mog djetinjstva su sitnice koje čine život. Svaka baba imala je jašmak sa dva džepa u kojima su uvijek bili slatkiši, suha smokva ili orah. Time bi nas pripazile, i na neki način favorizirale unuka. Uvijek su znale i imale načina da se osjećamo posebno, svoj pristup i djeci i odraslima, čemu ih je vjerovatno život naučio”.

“Sjećam se priče o jednoj grupi radnika koji su imali niske plate i većinom nisu mogli sebi priuštiti hranu. Babe su imale jedan kablić na ulazu u restoran, u koji su ljudi ostavljali novac za hranu. Hrana nije imala cijenu, već se davalo koliko se može. Ti radnici bi se obično pretvarali da nešto ubacuju u kablić, ali ruke su im bile prazne. Kada bi dobili platu, trudili bi se da nadomjeste ono što su prethodno jeli. Ali, Ruža i Kata nikada nisu ništa rekle. Bilo je važno da su ljudi siti”.

Današnji objekat podignut je iza posljednjeg rata. U njemu sve odiše sjećanjem na Ružu i Katu. Njihovi portreti su na zidovima, kao i slike posuđa i oruđa kojim su se one služile u to vrijeme. Čak i logo restorana, koji je porodica napravila, služi njima na čast. Siluete dvije glave, sa maramama i jednom suzom, simboliziraju njihovu borbu i brigu jedne za drugu.

“Nakon posljednjeg rata, ponavlja se ružna tradicija, ostaje se bez kuća i uže rodbine. Poslije rata, 1996. godine, obnovili smo restoran, to jeste sagradili novi. Pošto je već postojao naziv, dali smo mu ime ‘Udovice’. Ono označava poštovanje prema njima dvjema, a i ljudima znak da se ne trebaju predavati. Uvijek postoji način i mogućnost da se napravi dobra priča uz ljude”, istakao je Kordić, dodavši da su restoran obnovili njegov otac i on.

“Poslije rata, vrlo teško je bilo dati naziv restoranu Udovice. I meni bi bilo neugodno doći u restoran koji se zove tako. Ali sada kada znaju pozadinu svega, mislim da nas ljudi više cijene što smo dali taj naziv upravo iz poštovanja prema njima. Iste su sudbine i poslije ovoga rata, ljudi su ostali bez muških glava i svega svoga, ali ne treba se predavati. Ovo je dokaz da se iz ničega može napraviti nešto”, zaključio je Kordić.

Ruža i Kata umrle su krajem posljednjeg rata i nisu dočekale novi restoran. Ipak, Kordić je kazao kako vjeruje da bi bile ponosne na način na koji je njihova borba za opstanak evoluirala. (Naj portal)

Razglednice

Njih dvoje imaju jedinstven stil života: ŽIVE BEZ STALNOG DOMA, ČUVAJUĆI TUĐE KUĆE PO SVIJETU

Published

on

Jedan britansko-američki bračni par pronašao je jedinstven način života – nemaju stalni dom niti troškove stanovanja, već putuju svijetom čuvajući kuće i stanove nepoznatih ljudi. Zauzvrat, imaju besplatan smještaj i brinu o ljubimcima i biljkama vlasnika dok su oni odsutni.

Ovaj način života omogućava im da uštede na troškovima stanovanja, što im odgovara, i ne planiraju da stanu.

“Oboje volimo putovanja, a ovakav stil života privlačio nas je od samog početka. Upoznali smo se 2013. dok smo oboje živjeli u inostranstvu, i odmah smo zavoljeli ovu ideju. Čuvanje nečijeg doma uglavnom uključuje brigu o kućnim ljubimcima, biljkama, održavanje sigurnosti i higijene doma, a sve u zamjenu za besplatan smještaj – objašnjava Ejmi Hornsbi.

Do sada su obišli oko 15 zemalja i stekli brojne prijatelje, među kojima su i ljudi i životinje. Ovako mogu da putuju polako i posjećuju manja mjesta i sela koja bi kao turisti vjerovatno propustili.

Putujući i boraveći u tuđim domovima, oni rade na daljinu – Ejmi kao slobodni pisac, a njen suprug kao učitelj engleskog jezika. Iako su daleko od klasičnog doma, ovakav način života omogućava im minimalne troškove dok istražuju svijet i zarađuju.

Ona i njen suprug prvi put su čuli za ovakav način putovanja dok su živjeli u Južnoj Koreji, a zatim se preselili u Poljsku. Kroz preporuke i grupe na društvenim mrežama, pronašli su ljude kojima je bila potrebna briga za kućne ljubimce tokom njihovog odsustva. Tako su stekli prve preporuke, što im je kasnije pomoglo u prijavama na platforme za čuvanje kuća.

Prve zadatke dobili su u Engleskoj, gdje su čuvali mačke, a potom i papagaja. Ovaj način života brzo je postao njihova svakodnevica, a sa mnogim vlasnicima su ostali u kontaktu. Dvoje vlasnika čak su im bili svjedoci na vjenčanju tokom pandemije.

Poslije više od 50 čuvanja, znaju šta im odgovara. Uživaju u minimalizmu, brizi za prelijepe životinje i stvaranju jedinstvenih uspomena. Povremeno moraju popuniti praznine sa nekoliko noćenja u hotelima, ali ih to ne ometa u njihovom načinu života.

Tokom pandemije su pokušali da se skrase u Engleskoj, ali ubrzo su shvatili da im to ne odgovara. Vratili su se putovanjima, prodali svoj namještaj i nastavili sa životom bez stalnog doma.

Iako mnogima ovakav način života nije razumljiv, Ejmi i njen muž ga istinski vole i vjeruju da je život prekratak da bi se živjelo po tuđim očekivanjima, prenosi Business Insider. (Naj portal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending