Pratite nas

Sudbine

Priča o mostarskim curama koje zabijaju golove: PROTIV NJIH VAM NI HODŽIN ZAPIS POMOĆI NEĆE

Published

on

Sve je počelo prije pet godina, kada su se supružnici Sevda i Zijo Tojaga, vlasnica lanca apoteka u Mostaru, koja je danas predsjednica kluba, odlučili osnovati ženski fudbalski tim. Sevda je gledala utakmicu ženskih timova na televiziji i pomislila da ne bi bilo loše nešto takvo napraviti i u Mostaru.

Ovo je priča o ŽF/NK “Emina” osnovanom u maju 2016 godine. Klub se takmičio u Drugoj Federalnoj ligi BiH Jug u sezoni 2016-2017, a trenutno je član Prve Federalne lige Bih. U sezoni 2016-2017 bio finalista Kupa BiH.

ŽF/NK “Emina” domaće utakmice igra na stadionu “ROĐENI” u Vrapčićima. Treniraju na pomoćnom terenu stadiona koji je nakon rata postao dom jednom od najpoznatijih bosanskohercegovačkih fudbalskih klubova. U ratu sve su mu uzeli bezdušnici sa zapadne strane Mostara, tako da Velež nije mogao ništa drugo nego otići na livadu u Vrapčićima i tamo početi od nule. Nakon godina plesanja po rubu između prve i druge lige, danas je konačno postao stabilan i privodi kraju gradnju svog novog stadiona. Onog na kojem danas treniraju djevojke na čijim leđima piše Emina.

Sa klupe ih vodi Zijo Tojaga. Nekada trener Veleža, dobar je prijatelj sa predsjednikom tog kluba, Šemsudinom Hasićem. Imaju i jake poslovne veze pa je tako Velež ustupio teren djevojkama za treniranje. Zauzvrat, Tojaga je oprostio Veležu osam hiljada maraka koje mu je klub dugovao u vrijeme kada nije imao novaca da isplati plaće uposlenicima.

U BiH postoje četiri lige, sa oko 30 klubova. Pokrenute su i regionalne lige. Registrirano je između 1500 i 2000 igračica. Prva ženska fudbalska liga BiH ima osam klubova. Mostarska Emina je, nakon deset kola na drugom mjestu, tik do sada neprikosnovenog SFK Sarajevo. SFK Sarajevo prošle je sezone osvojio svoju osamnaestu uzastopnu titulu prvaka države i tako se upisao u historiju postavši tim sa najviše uzastopnih titula. SFK 2000 Sarajevo nadmašio je rekord ženskog Kluba KI s Farskih Ostrva, koji je držao do sada rekord sa 17 osvojenih titula.

Konačno, nakon mnogo godina dominacije, SFK Sarajevo sada ima dostojnu konkurenciju.

„Da sada zaista imaju konkurencju“, kazuje Tojaga.

“Mi smo mlad tim, postojimo svega četiri godine i nemamo prevelike pretenzije da budemo odmah prvaci, naša je najveća želja i cilj igrati Ligu prvaka. Kada ćemo to uspjeti, vidjećemo, nismo još na tom nivou. Još nismo spremni ali približavamo se.”

Sve je počelo prije pet godina godine kada su se supružnici Zijo i Sevda Tojaga, vlasnica lanca apoteka u Mostaru, koja je danas predsjednica kluba, odlučili osnovati ženski fudbalski tim. Sevda je gledala utakmicu ženskih timova na televiziji i pomislila da ne bi bilo lose nešto takvo napraviti i u Mostaru.

Kada su dogovorili osnivanje kluba, trebalo mu je dati ime. Neki od prijedloga bili su Neretva, Mostar, Stari Most… Odlučili su da bude Emina.

Pjesma je prvi put objavljena u časopisu Kolo 1902., a šest godina kasnije pjesnik Aleksa Šantić ju je, izmijenjenu, unio u knjigu ‘Pjesme’. Od tog dana do danas postala je dio mostarskog identiteta, jedan od najprepoznatljivijih simbola tog grada na jugu zemlje.

Vjerovatno supružnici Tojaga nisu mogli odabrati bolje ime za svoj klub. Ono simbolizira multietnički, višenacionalni Mostar. Grad koji je godinama nakon rata bio podijeljen Neretvom, na „bošnjački i hrvatski“, „desnu i lijevu stranu“, „zapadni i istočni“. Grad u kojem zbog političkih problema nije moguće potpuno urediti život, u kojem proteklih 12 godina nije bilo moguće organizirari lokalne izbore ili odvoz smeća i naplatu parkinga.

Ali u Mostaru, iako grad nema čak ni adekvatnu sportsku dvoranu, sport funkcionira. U Emini danas igraju fudbalerke svih nacionalnosti, svih vjera i nacija, iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Bošnjakinje, Srpkinje, Hrvatice… sve one nose dres tog tima. Čak je ove sezone u klub došla i jedna igračica iz Hrvatske. Iako vrijeme kada je to bila novost polako prolazi, Sevda i Zijo Tojaga ponosni su što je njihova ekipa etnički raznolika. Cure koje igraju u klubu dolaze iz bošnjačkih, srpskih i hrvatskih porodica. Za njihov klub je ta raznolikost stvaar na koju su ponosi. ponos.

„Kako u Mostaru, tako i u svim drugim sredinama u koje putujemo, u kojima igramo utakmice, postoje oni „normalni“ i „nenormalni“. Ali nije to baš tako kako ljjudi često misle, kada odemo u nelu drugu sreidnu paljudi vide multinacionalni tim, da na to gledaju sa nekakvim podozrenjem. U većini sredina, u 90 posto sredina ljudi na to gledaju pozitivno. Svima nama, bez obzira gdje mi živjeli, bio to Mostra, Gtrebinje, Brčko, Bijeljina, Vitez… fali, svi mi potajno negdje u seni imao tu zdravu dušu. Svi je mi nosimo samo je problem sredine u kojoj se nalazimo“, kaže Sevda Tojaga, dodajući:

„Kapiten naše ekipe je Dragica Denda, cura iz Trebinja. To je osoba kojoj ja, sa svojih 57 godina života, skidam kapu. Dragica je neko ko u ovom vremenu, u toj generaciji djece, u ovoj buktinji nacionalizma koju svakodnevno doživljavamo, ima srce k’o Hum, kao to brdo iznad Mostara. I ne znam kako je moguće da tako veliko srce stane u tako malo tijelo.“

A Denda, sa svojih 30 godina, nećkala se koji dan kada su je pozvali da dođe igrati u Mostar. Sevda i Zijo došli su u Trebinje da je nagovore da dođe igrati u Mostaru i tako joj pokazali koliko je žele u svom timu. Nakon toga Dragica više nije imala dilema.

„Imao sam nekih strahova kada smo počinjali, prvo me je brinuo sam naziv Emina. Gledaju se stvari politički, hoće li neko klub smatrati bošnjačkim, gdje je će neko klub koji se zove Emina“, priča nam Tojaga.

„Ali cure na to nisu gledale. Od prvog dana igraju cure svih nacionalnosti, one su vidjele kakvi smo, šta su nam planovi, da osim sporta ne težimo nićčemu drugome. Brzo su vidjele da smo normalni ljudi, da nemamo nikavih skrivenih namjera. Cure koje su mogle birati, koje su mogle ići u neke druge klubove, odlučile su igrati sa nama. Trebalo je malo vremena ali se brzo pročulo da je Emina dobar, profesionalni klub.“

U samo četiri godine, klub je odličnim igrama preskočio sve rangove takmičenja u kojima je igrao i danas se sa Sarajevom bore za titulu prvaka BiH. Ime i sastav tima nije jedino što ga čini drugačijim od ostalih klubova.

„Devet igračica žive sa nama u kući“, objašnjava nam Tojaga. „Mi tražimo od njih da upišu fakultet, da se školuju jer neće čitav život igrati fudbal, treba planirati porodicu, ostaviti nešto iza sebe jer one u fudbalu ne mogu zaraditi dovoljno za život nakon karijere. Razmišljali smo šta da uradimo, gdje da ih smjestimo. Imamo vikendicu na Buni, u predgrađu Mostara. Razmišljali smo da li da ih tu smjestimo ili da im nađemo stan u gradu. Odlulili smo da to ipak bude kuća, ipak su to još uvijek djeca, mi smo za njih odgovorni i terbamo ih držati na okupu i ispostavilo se da je to dobar potez.“

Zajednički život nosi obaveze kojih se svi moraju pridržavati. „Neki misle da je to zatvor ali to nije tako, postoje kriteriji ponašanja. Dok traje prvenstvo ili pripreme izlazak je do 23 sata. Šta će raditi kada su na odmoru ili na pauzi je njihova stvar. Imaju svoj kombi, mogu njime u grad, plata im je uvijek prvog u mjesecu. I to im je najvažnije, da ih niko ne laže. Imaju i premije za svaku pobjedu i veoma su zadovoljne.“

Uporedo sa borbom za titulu prvaka, supružnici Tojaga vode bitku sa stereotipima koji su u Bosni i Hercegovini još uvijek, nažalost, iznimno jaki. Nekada se na njihovih 18 seniorki i 25 kadetkinja gleda čudno, podozrivo i ispod oka.

„I danas se protiv stereotipa borimo, i danas ima puno ljudi koji s podsmijehom gledaju na to da cure igraju lopte. Gdje će žensko igrati fudbal?! A mnogima nije jasno da je to popularno u evropi, posebno u skandinavcskim zemljama, da su to odlične igračice, sjajne reprezentacije“, kaže Tojaga, zaključujući:

„Mi smo još u povoju, ženski fudbal u BiH je tek pohodao. Mislim da NS BiH ne ulaže puno u ženski fudbal, za raliku od FIFA i UEFA. Ali uspjeli smo napraviti klub koji će jednog dana postazi vjerovatni dio Veleža. To će nam biti pobjeda i satisfakcija. I onda će polako, sa vremenom, i ti ružni stereotipi nestati.“ (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending