U nedostatku institucionalne brige o napuštenim psima, istinski zaljubljenici u životinje svojim zalaganjem i pokretačkom energijom su faktički jedina nada i posljednja linija odbrane za ova divna bića. Bića koja će bezrezervno pružiti svu svoju ljubav onome ko im da krov nad glavom ne tražeći ništa više zauzvrat, osim igre, hrane i malo pažnje.

Sjajni ljudi i gestovi puni ljubavi nas svaki put ostave bez daha. O tome svjedoči nesvakidašnja priča o uličnom psu po imenu Kema, koji je preživio neslućene muke, a ostao živ samo zahvaljujući velikodušnosti, nepokolebljivoj volji i istrajnosti mlade Jovane iz Novog Sada koja mu je pružila sigurno utočište i sve što mu je neophodno.

No, put do toga bio je i dalek i dug i naporan. Izisikivao je strpljenje, energiju i ljubav koja nadilazi normative na koje smo navikli, a do kojih bi većina nas išla sa nedvosmislenom namjerom da jedno biće pomogne, udomi, liječi, spasi, ostane uz njega gotovo do smrti, ne odustane, istraje i danas se igra i uživa u zagrljaju sa njim.

“Prošle godine se dogodilo nešto što iz ove perspektive nisam ni mogla da zamislim. Kema je bio ulični pas, čak je i njegov gazda bio beskućnik, nažalost alkoholičar. Živjeli su u jednoj napuštenoj kuci. Pas je tako šetao po kraju i kad god sam ga srela, nahranila sam ga.

Ubrzo je shvatio doba u koje se vraćam kući, sačekao bi me ispred želeći da ga nahranim. Bio je jako uplašen, nije htio da se mazi, ali polako je počinjao da mi vjeruje. U međuvremenu njegov vlasnik je preminuo u napuštenoj kući gdje su živjeli. Nakon toga prodat je plac, a kasnije je kuća i srušena – započinje priču Jovana, pa nastavlja:

“Tako je lutao ulicama, ali svako veče je dolazio pred moju kuću. Htjela sam da ga primim i bilo mi ga je jako žao. Ali i dalje je bio plašljiv, a već imam veći broj životinja pa ni moji nisu bili baš oduševljeni idejom da ga udomimo – prepričava Jovana.

Ona kaže da je mjesecima, bukvalno svaki dan, u isto vrijeme Kema dolazio na večeru ispred njene kuće.

“Eto njega svako veče na večeri, bio je tužan ali zahvalan. Osjetila sam da mi dovoljno vjeruje i prilikom jednog dolaska prišao mi je i počeo da se mazi. Bila sam presretna, ali osim mene nikom nije dozvoljavao da ga pomazi.

Jednog dana, dok sam bila na poslu tata je radio ispred kuće i sređivao prilaz, a kapija je bila otvorena. Nije ni primijetio kada se Kema pojavio i u trenutku velikom brzinom utrčao u dvorište i počeo da se igra sa mojim ženkama. Tata me je nazvao i rekao evo ga onaj tvoj pas u dvorištu , mazio sam ga maloprije – opisuje Jovana momenat kada je shvatila da ju je Kema zapravo preduhitrio i on izabrao nju a ne ona njega.

Jovana se smije, kaže da je sigurno to uradio i zbog ženki koje ima, ali prije svega stekao je puno povjerenje i potpuna veza između njih je konačno bila uspostavljena.

“Kada sam došla kući na opštu radost vidjela sam ga u u dvorištu, to je već prošlo neko vrijeme, bilo je kasno, a on kao da se odomaćio. Ipak, tata je završio posao i rekao da nismo u prilici da primimo još pasa, puno ih je i da mora da ode.

Tada mi je bilo jako žao, otvorila sam kapiju i on je izašao. Dobro poznajem pse, ali i sama sam ostala zbunjena nakon toga. Poslije sat vremena, Kema se ponovo našao na kapiji, cvilio i udarao od nju. Cijeli komšiluk je probudio, zavijao je kao vuk. Tada je tata bez oklijevanja rekao puštaj ga, primamo ga. Bila sam presretna – kroz osmjeh se prisjeća Jovana.

Pas je tada već bio stariji i imao 7 godina, sada ima skoro punih 10 godina. Za nedjelju dana prilagodio se kao da je rođen i odrastao sa Jovanom, njenom porodicom i još četiri psa koja ima.

“Došla je i prva zima, počeo je da kašlje. Mislila sam da se prehladio. Kupujem mu ja dječije sirupe ali kašalj je postajao sve jači i trajao je po cijeli dan. Pozvala sam veterinarku, uradila je pregled i ustanovila da pati od srčanog crva i da je u posljednjoj fazi bolesti.

Pretpostavljam da je obolio još dok je bio na ulici ali eto, dugo nije bilo nikakvih simptoma, sve se naprasno dogodilo. Veterinarka mi je dala savjet da ga uspavamo i rekla da neće preživjeti jer se bolest proširila i zahvatila cijeli organizam – opisuje Jovana i kaže da je bilo primjetno da Kema slabije jede, počeo je da kopni i mršavi:

“Rekla sam da neću da ga uspavamo i odlučila sam da ostanem uz njega do kraja. Ako bude baš loše, uspavaćemo ga, a do tada ću probati da ga liječim. Dobio je prvu terapiju i to je bio znak da mu je kraj sve bliži jer crvi kreću da se “razbijaju”, a pošto ih ima jako puno gotovo izvjesno je bilo da će uginuti.

Poslije 7 dana, u aprilu prošle godine, bila sam u kući, baš sam oprala kosu i to veče je počeo snijeg da pada. Čula sam napolju neko „krkljanje“, brzo sam istrčala a njemu jadničku krv bukvalno šiklja iz usta, on se gušio. Naše cijelo dvorište, koje je ogromno puno je krvi, ugrušaka… – prisjeća se Jovana užasnog prizora.
Tada je počela da plače, potrešena i uplašena, mislila je da spasa nema.

“Rekla sam mami da zove veterinarku da ga uspava i prekine mučenje. Nisam mogla da gledam kako se muči. To je bilo negdje oko 22h. Veterinarka je rekla da će on svakako uginuti do jutra, da je gotovo i da se samo pitanje trenutka.

Nisam htjela da ga ostavim. On jadan onako bijel, a prekriven krvlju koja ne prestaje. Snijeg je padao sve jače. Izašla sam napolje, prekrila ga ćebetom i sjedila pored njega, a on me pored sve te muke pogledom traži, kao da se oprašta – govori Jovana i dodaje da Kema nije htio da uđe u kuću jer je jedva uspivao da diše držeći glavu gore.

Jovana kaže da nije htjela da odustane, ni po koju cijenu, makar to značilo i Keminu smrt, ova djevojka je odlučila da uradi sve što može za njega.

“Krv mu je stala napokon, ni sama ne znam koliko je vremena prošlo i brzo sam otišla da mu sipam vode i mlijeka. Cijelu noć sam provela sa njim. Počeo je da pije. Bila sam i na vezu sa veterinarkom, ali ona je i tad rekla nemoj se nadati, uginuće do jutra.

Ujutru sam je nazbala i javila da je preživio noć i da dođe da mu da neku terapiju. On je u tim trenucima bio potpuno letargičan i odsutan, gledao je samo u jednu tačku. Dala mu je brzo terapiju ali je ponovo rekla da se bori i muči i da neće ostati živ – objašnjava Jovana.

Sve to joj je dalo još veći podstrek da se bori da Kemu održi u životu i spasi ga.

“Najteža borba je trajala mesec dana. Nije htio da jede, odbijao je hranu. Prepolovio se. Uzimala sam teletinu, junetinu, piletinu, sve moguće vitamine. Na umu mi je bilo samo da preživi. Davala sam mu bukvalno na silu, gurala sam mu hranu u usta. Nije mogao da me gleda koliko je bio loše.

Kroz tih mjesec dana, postepeno je počeo da jede. Gurala sam mu šake lijekova da guta, imam osjećaj da me je mrzio tada, svi su se čudili kako me nije ujeo ali nipošto nisam htjela da odustanem. Dolazio je polako sebi i nakon tog perioda niko nije vjerovao kako je preživio i da je zapravo još uvijek živ – prepričava Jovana proces oporavka.

Kroz šalu kaže da je nije nikad ujeo, ni u najtežem periodu – jer zna ko ga voli.

“Nakon toga sam shvatila da kada ne odustaješ sve je moguće. Veterinarka kaže da je Kema medicinski fenomen, ne znam da li se šali ili ne, ali po pravilu psi u takvim situacijama skoro pa sigurno umiru.

Kema je sada kod nas tri godine, svi su navikli jedni na druge i slažu se. Produžila sam mu i spasila život, ili sam mu bar pomogla da se izbori sa tim. I dalje prima terapiju za srčanog crva a u aprilu radimo test nakon godinu dana. Kada ga sad pogledam i sjetim se da je bio potpuno otpisan vidim da je on sada pas koji se smije – zaključuje Jovana uz osmeh.

Ova humana djevojka iz Novog Sada obožava životinje, ima i veliki broj mačaka. Jovana čak svako veče hrani par napuštenih pasa po kraju. Kaže da joj uvijek bude krivo kada vidi pse koji nemaju dom i da bi voljela da može sve da ih udomi i svima da pomogne. (Naj portal)