Pratite nas

Zanimljivosti

Priča o Jablanićkoj ćupriji: ČUVENI MOST GRADIDLI AUSTRIJANCI I MAĐARI, RUŠILI PARTIZANI, OBNAVLJALI NIJEMCI…

Published

on

Željeznički most preko rijeke Neretve u Jablanici sagradile su austrougarske vlasti 1888. godine. Željezna konstrukcija najprije je bila naručena i izrađena u Mađarskoj, ali je greškom napravljena kraća za četiri metra (!), pa je premještena u Mostar, gdje je montirana kao Most cara i kralja Franje Josipa. Novi most za Jablanicu naručen je u Engleskoj, a kasnije je i montiran.

Most je bio linijska rešetka sa obrnutim lukom na donjoj strani, a narednih nešto više od pola vijeka ovaj most je služio svojoj svrsi u Austrougarskoj, potom i u Kraljevini Jugoslaviji, piše Mondo.

Tokom Drugog svjetskog rata, most u Jablanici stiče nenadanu slavu…

Od 1. do 4. marta 1943, tokom njemačke operacije Weiss 2 (poznate i kao Četvrta neprijateljska ofanziva ili Bitka za ranjenike) Titovi partizani su zbog bojazni od prodora četnika sa juga, i kako bi zavarali Nijemce i Ustaše koji su ih očekivali na sjeveru, srušili pet mostova na Neretvi i Rami, uključujući i most u Jablanici.
Nijemci su bili sigurni da će partizani krenuti prema sjeveru i rijeci Vrbas, pa su tamo koncentrisali najveći dio svojih snaga. Ipak, Tito i partizani su ih uspjeli nadmudriti, pa su svoje snage, zajedno s ranjenicima, odlučili da okrenu prema Neretvi i planini Prenj. Za samo 18 sati partizani su 7. marta 1943. uspjeli da podignu novi drveni most u Jablanici, pređu na drugu obalu Neretve i tako se izvuku iz obruča!

Prvobitno je ovako izgledao “Jablačnički most”

Nijemci su bili razočarani, ali im nije puno trebalo da na mjestu porušenog izgrade novi most… Već avgusta 1943. iznad Neretve osvanula je nova čelična konstrukcija, ovaj put prostorna rešetka, pravougaonog poprečnog presjeka. Njemački most se oslanjao na postojeće, kamenom zidane oslonce, a izgledao je ovako:

Nakon pobjede partizana u Drugom svjetskom ratu srušeni most preko Neretve i Bitka za ranjenike postaju jedno od ključnih mjesta nove jugoslovenske mitologije. A, potpuno čitav i funcionalan željeznički most u Jablanici, i to njemački, preko koga je nakon rata vozio legendarni Ćiro, pomalo je “štrčao” iz cijele priče.

Problem je “riješen” 1968. kada je za potrebe snimanja filma “Bitka na Neretvi” reditelja Veljka Bulajića, ovaj most, po drugi put, miniran i srušen!

U tom ratnom spektaklu, američkom glumcu (ruskih korijena) Julu Brineru povjerena je uloga partizanskog inženjera Vlade, čiji je zadatak bio da digne u vazduh most na Neretvi. (

Zanimljivosti

Misterije: Kako je grad sa 40.000 stanovnika nestao preko noći?

Published

on

Prije oko 4.500 godina nastao je grad Mohendžo-daro, koji se nalazio na području današnjeg Pakistana. Grad je na svom vrhuncu imao i do 40.000 stanovnika. Onda je iznenada nestao u ruševinama.

Mohendžo-daro je jedno od najvećih gradova civilizacije Harapan ili civilizacije doline Inda. Rakhaldas Bandiopadhiai ga je otkrio 1922. godine.

Parirao velikim silama

Tokom 1930-ih, velika iskopavanja su sprovedena na lokalitetu pod vođstvom Sir Johna Marshalla, D.K. Dikshita i Earnesta MCcaya.

Iskopavanja se i dalje sprovode. Međutim, želja mnogih arheologa je da se ovo nalazište maksimalno zaštiti od spoljnih faktora ili da se zatrpa, jer će brzo nestati.

Ovaj grad je, bez sumnje, parirao velikim silama starog Egipta, Mesopotamije i Krita. Život u ovom gradu je trajao jako dugo, on se razvijao i rastao, dok iznenadan nije pao i nestao.

Drugi gradovi civilizacije u dolini Inda propale su otprilike u isto vrijeme.

Inače, Mohendžo-daro u prevodu na znači “Humka mrtvih ljudi”. Prema UNESCO-u, nalazište se prostire na 250 hektara. Ali je samo trećina arheološki iskopana.

Grad je nastao oko 2.500 godina prije nove ere i njegova izgradnja je bila dobro planirana, na šta ukazuje urbani plan grada. Veći dio grada bio je izgrađen od pečene cigle, koje su bile standardizovani građevinski materijal.

Na svom vrhuncu, metropola je imala ravne puteve koji su se ukrštali pod pravim uglom, stvarajući gradske blokove poređane sa gradskim centrima, javnim kupatilima, kulturnim centrima, sakralnim građevinama za sveštenike, složenim sistemom odvodnjavanja i velikom žitnicom.

Ovo je 10 najljepših svjetskih gradova: POGODITE KOJI JE PRVI NA LISTI

Kuće su bile opremljene kupatilima od cigle, a mnoge su imale i toalete. Otpadne vode iz njih su odvođene u dobro izgrađene kanalizacije koje su tekle duž središta ulica, pokrivene ciglama ili kamenim pločama. Cisterne i bunari fino izgrađeni od pečene cigle su održavali javne zalihe pitke vode.

Pored svega što drevni grad jedne civilizacije može da sadrži bilo bi očekivano pronaći i grad mrtvih, odnosno groblje. Ali groblje nije otkriveno. Umjesto toga pronađeni su skeletni ostaci 40 osoba rasuti po čitavom drevnom gradu.

Napušteni grad

Oko 1800. do 1700. godine prije nove ere, Mohendžo-daro biva napušten. Ranije se mislilo da je grad uništen napadom spoljnih neprijatelja, poput indoevropljana. Međutim, nema tragova požara, niti bilo kakve razorne katastrofe.

U slojevima ruševina, pepela i krhotina nađeno je 40 skeleta. Neki su ležali na ulicama u zgrčenim položajima poput žrtava kastastrofalnog događaja.

U prostoriji sa javnim bunarom, u jednom dijelu grada, pronađeni su skeleti dvije osobe za koje se činilo da su očajnički koristile svoje posljednje ostatke energije da se popnu uz stepenice i da izađu na ulicu.

U blizini su ležali prevrnuti ostaci još dvojice. Na drugim mestima u toj oblasti pronađeni su “čudno izobličeni” i nekompletni ostaci devet osoba, vjerovatno bačenih u jamu.

U uličici između dvije kuće u drugoj oblasti, još šest skeleta je bilo prekriveno zemljom.

Često se ova scena na nalazištu dovodila u vezu sa napadom neprijatelja.

Međutim, fizičko antropološka studija Keneta Kenedija dokazala je da oni nisu ubijeni, već da su umrli od nečega drugog što nije ostavilo tragove na skeletnim ostacima.

Uspomene iz sarajevskih kafića: ŠTA PIJEŠ, ŠTA ĆE TI TREBA POPITI?

Budući da je ona sprovedena jako davno, nije na odmet odraditi ponovo antropološku analizu skeleta sa fizičko-hemijskim analizama, prenosi Nova.

Značajni dokazi

Jedna od novijih teorija jeste da je drevni grad pretrpio velike poplave i da su ljudi umrli od posljedica bolesti koje se prenose vodom, kao što je kolera.

Nedavna istraživanja otkrila su značajne dokaze o poplavama u Mohendžo-darou u obliku mnogih slojeva muljevite gline.

Rijeka Ind je bila sklona da promijeni svoj tok i kroz vjekove se postepeno kretala prema istoku, što je povremeno dovodilo do poplava unutar granica grada.

Zaista, činilo se da su masivne platforme od cigli na kojima je izgrađen grad i utvrđenja oko njegovih dijelova dizajnirani da obezbijede zaštitu od takvih poplava.

Uslovi bi bili idealni za širenje bolesti koje se prenose vodom, posebno kolere, iako se ne može dokazati da su se pojavile epidemije kolere.

Možda je u pitanju neka druga zarazna bolest, za koju su neophodna dodatna ispitivanja skeleta, prenosi “sveoarheologiji”.

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending