Sudbine

Priča o bosanskoj heroini Radi Vranješević: SIMBOL SLOBODE BOSANSKIH ŽENA

Published

10 mjeseci

25/11/2023

25. novembra 1943. godine, na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, Bosna i Hercegovina ja obnovila svoju državnost izgubljenu nakon okupacije od strane Osmanlija 1463. godine.

Rada Vranješević bila je prva žena koja se obratila na ZAVNOBiH-u, a njen lik, zbog slavne fotografije, postao je simbol ZAVNOBIH-a.

“Žene Bosne i Hercegovine, uzevši značajno učešće u narodno-oslobodilačkoj borbi, postale su čvrst oslonac narodno-oslobodilačkog pokreta. Zajedno sa svojim drugovima, žene će se i nadalje boriti protiv okupatora i njegovih sluga, a sutra, poslije oslobođenja naše zemlje, one će uložiti sve svoje snage u izgradnju sretne budućnosti naše BiH”, kazala je tada Rada.

Žene u tadašnjoj Jugoslaviji, čija je BiH bila ravnopravni član, dobile su puno pravo glasa 1945. Mnoge evropske države poput Belgije, Švicarske pravo ženama dale su tek kasnije, dok su u nekim zemljama žene imale pravo glasa, ali nisu, naprimjer, bez prisustva muža mogle otvoriti račun u banci.

Inače, Novi Zeland prva je od danas postojećih država na svijetu koja je omogućila ženama pravo glasa. Dogodilo se to 19. septembra 1893. godine.

Bosanska heroina Rada Vranješević rođena je 25. maja 1918. godine u selu Rekavice, kod Banja Luke. Potiče iz svešteničke porodice, njen otac Đorđe je bio pravoslavni sveštenik. Osnovnu školu je završila u selu Glogovac, kod Prnjavora, a nižu gimnaziju u Derventi i Banja Luci. Potom je najprije upisala Učiteljsku školu u Banja Luci, iz koje je izbačena 1932. godine, zbog svojih ljevičarkih shvatanja.

Dalje školovanje je nastavila u Trgovačkoj akademiji, u kojoj je 1933. godine pristupila jednoj omladinskoj grupi koja je radila pod rukovodstvom Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Zbog ovoga je 1934. godine ponovo izbačena iz škole. Od 1936. do 1938. godine je živjela u Skoplju, gdje je nastavila školovanje. Za to vrijeme je politički radila sa srednjoškolskom omladinom. Po završetku Trgovačke akademije, 1939. godine, nije mogla da se zaposli, pa je jedno vrijeme bila kod svojih roditelja u Glogovcu.

Početkom 1939. godine dobila je posao u Savezu nabavljačkih zadruga državnik činovnika u Beogradu. Odmah po dolasku u Beograd, povezala se sa sindikalnom organizacijom privatnih namještenika „Botič“ i aktivno radila u njoj. Pored rada u „Botiču“ Rada je učestvovala u raznim partijskim akcijama u Beogradu: na decembarskim demonstracijama 1939. godine, u nekoliko štrajkova radnika fabrike aviona, u rasturanju partijskih letaka, u prikupljanju pomoći i dr. U Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ) je primljena 1940. godine,

Krajem 1940. godine, poslije štrajka u Savezu činovničkih zadruga, uhapsili su je, a poslije toga i izbacili iz službe. Od tada pa do rata, nastavila je da radi u „Botiču“ i u partijskoj organizaciji. Pod ličnim rukovodstvom Svetozara Vukmanovića Temparadila je na prebacivanju partijskog materijala za Crnu Goru. Nekoliko puta je nosila velike količine partijskog materijala iz Beograda za Nikšić – iz Centralnog komiteta KPJ za Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru.

Maja 1941. godine napustila je Beograd i povezala se sa banjalučkom partijskom organizacijom. Do jula je bila član Mjesnog komiteta SKOJ-a, a od jula do septembra član Mjesnog komiteta KPJ u Banja Luci. Potom je po odluci Partije otišla na slobodnu teritoriju Podgrmeča. Kada je formiran prvi Okružni komitet KPJ za Podgrmeč, Rada je postala njegov član i istovremeno bila sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a za Podgrmeč.

Novembra 1942. godine bila je izabrana za člana Biro Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu. Radila je najviše u partijskim organizacijama i bila član Centralnog odbora Antifašističkog fronta žena Jugoslavije (AFŽ). Radila je i na stvaranju omladinskih partijskih organizacija i organizacija Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ), naročito u Novskom i Bihaćkom srezu. Učestvovala je na Prvom zasedanju ZAVNOBiH-a, u Mrkonjić Gradu, 25. novembra 1943. godine.

U vrijeme njemačkog desanta na Drvar, Rada se nalazila u Okružnom komitetu SKOJ za Drvar, gdje je došla po zadatku Okružnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu. Ujutru 25. maja 1944. godine, na njen 26 rođendan, uhvatili su je njemački padobranci. Sprovedena je u logor na groblju i poslije osmosatnog mučenja, pokušala je da pobjegne, ali je u bjekstvu ubijena. Poslije oslobođenja, njeni posmrtni ostaci su preneseni i sahranjeni na Partizansko spomen-groblje u Banja Luci.
Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 27. jula 1951. godine, proglašena je za narodnog heroja. (Naj portal)

Sljedeća vijest

Fatima poljupcem “oživjela” Šefketa: MOJ ŠEKI ZAVRO OČIMA GORE, ISPLAZIO JEZIK, A JA GA PRIHVATIM ŽVALJITI I – DOĐE SEBI (Video)

Predhodna vijest

Poslušajte i protumačite riječi 79-godišnje Ismete: „NEMA ČOVJEKA I VJERE SA KOJOM NISAM BILA“

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

2 sedmice

30/08/2024

NajPortal.ba

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)