Los Anđeles je grad sanjara, propovjedača i bajkopisaca – u stvari, za mnoge stanovnike ovog grada pričanje priča je poprimilo oblik prave umjetnosti, pa ne iznenađuje što se mogu pohvaliti zavidnom količinom urbanih legendi i raznih teorija zavjere. I nijedna legenda nema veću snagu od one o “Ljudima gušterima”
Gotovo stotinu godina, konspirativni šapat u Los Anđelesu govori o misterioznoj rasi visoko razvijenih “ljudi guštera”, koji su u prošlosti izgradili veliki podzemni grad u centru Los Anđelesa. Potraga za ljudima gušterima počela je ranih 1930-ih kada je rudarski inženjer po imenu George Warren Shufelt tvrdio da je pronašao staru mapu koja locira zaboravljena blaga zakopana ispod centra grada.
Velika katastrofa
Shufelt je rekao da ga je njegova potraga dovela do šefa Green Leafa, zvanog L. Macklin, Hopi Indijanca u medicinskom domu u Arizoni. Šef – koji je možda postojao, a možda i nije – rekao mu je o izgubljenoj civilizaciji naprednih zemljana poznatoj kao “Ljudi gušteri”, čiji su devetogodišnjaci bili intelektualno napredni kao i diplomci fakulteta.
Članak Los Angeles Timesa iz 1934. godine navodi:
“Radio rendgenski snimak otkrio je lokaciju jednog od tri izgubljena grada na obali Pacifika, koji su iskopali Ljudi gušteri nakon “velike katastrofe” koja se dogodila prije oko 5000 godina. Ova legendarna katastrofa bila je u obliku ogromnog vatrenog jezika koji je “izišao sa jugozapada, uništavajući sav život na svom putu”, a vatrena staza je bila “široka nekoliko stotina milja”.
Gradsko podzemlje je iskopano kao sredstvo za bjekstvo od budućih požara… U velikim prostorijama u kupolama grada bilo je 1000 porodica, a u katakombe su pohranjene neograničene zalihe hrane biljne sorte da osiguraju opstanak narodu guštera dugo vremena…”
37 zlatnih ploča
Shufeltovi “ljudi gušteri” nisu bili humanoidni reptilski vanzemaljci koje su popularizirali teoretičari zavjere poput Davida Ickea. Umjesto toga, oni su bili rasa izuzetnih ljudskih bića koja su obožavala guštera kao simbola dugog života i postavila svoj podzemni lavirint u obliku svog omiljenog reptila.
Prema Shufeltu, ljudi gušteri su čuvali svoje tajne u Zaključanoj Sobi, u blizini tunela u Drugoj ulici. Ova podzemna prostorija sadržavala je 37 zlatnih ploča dugačkih četiri stope koje su zabilježile istoriju drevnih Maja i “porijeklo ljudske rase”.
Godine 1902. jedna starija žena je navodno nacrtala mapu koja vodi do blaga za koje je tvrdila da je zakopano na brdu Fort Moore decenijama ranije. Nakon njene smrti, prijatelj kojem je povjerena karta unajmio je čovjeka sa “štapom za gatanje” da pronađe blago. Grupa dobrovoljaca kopala je cijelu noć u blizini ograde protestantskog groblja gdje se prema mapi blago trebalo nalaziti, međutim nisu našli ništa više od napuštenog odvoda.
Drevna mapa od ovčje kože
Do vremena kada je na scenu stupio Shufelt, grad koji je bio u teškoj ekonomskoj situaciji bio je spreman vjerovati da se ispod brda Fort Moore može otkriti blago. Porijeklom iz Ohaja, Shufelt je upravljao rudarskim lokacijama za kompaniju Kingman Merger Mines Company u Arizoni. On je također bio izumitelj “radio mašine za traženje zlata”, koju je Los Angeles Timer 1934. godine podrugljivo nazvao “krntija”.
Čini se da je mnogo nalikovala na radiestezijski štap, sumnjivi instrument koji su svuda voljeli teoretičari zavjere. Jedan novinar opisao je mašinu kao “cilindrično stakleno kućište unutar kojeg se visak pričvršćen za bakarnu žicu njiše, pokazujući prema mineralima ili tunelima ispod površine zemlje.”
Godine 1933., Shufelt je još jednom učinio Fort Moore Hill vrijednim vijesti. Tvrdio je da posjeduje drevnu mapu od ovčje kože koja je pokazivala put do blaga koje se nalazi ispod starog zapuštenog brda, koje se sada polako rastavlja u ime napretka grada. Uvjerio je okružni nadzorni odbor da mu dopusti da iskopa blago, a dvije strane su se složile da će podijeliti sva otkrivena blaga 50-50. Uprkos svom uzbuđenju, ništa nije pronađeno.
Uporni Shufelt
Nekoliko mjeseci kasnije, Shufelt se ponovo pojavio. Ovaj put je predstavio detaljniju priču zajedno sa rukom nacrtanom mapom koja i danas postoji. Njegove tvrdnje detaljno je obradio Los Angeles Times 29. januara 1934. Važno je napomenuti da bez ovog članka legenda o Narodu Gušterima iz Los Angelesa gotovo sigurno ne bi postojala.
U podužem izlaganju, Shufelt je tvrdio da ga je njegov radio rendgenski snimak “odveo ovamo i tamo” od Centralne biblioteke u centru grada do Jugozapadnog muzeja u podnožju planine Vašington.
„Znao sam da sam iznad obrasca tunela“, rekao je za Times 1934., „i zacrtao sam tok tunela, položaj velikih prostorija raštrkanih duž putanje tunela, kao i položaj naslaga zlato, ali nisam mogao razumjeti značenje toga.
„Moje radio rendgenske slike tunela i prostorija, koje su podzemne praznine, i zlatne slike sa savršenim uglovima, stranama i krajevima, naučni su dokaz njihovog postojanja. Međutim, legendarna priča mora ostati spekulativna sve dok se ne otkrije iskopavanjima.”
I tako je Shufelt bilo dozvoljeno da ponovo iskopa brdo Fort Mur, iako nisu svi kupovali njegovu priču.
Istina ostaje zakopana
Bez straha od mrzitelja, Shufelt je iskopao šaht od 250 stopa u dvoruštu bivšeg imanja Banning, ali je opet otišao praznih ruku. Čini se da se njegovo istraživanje Fort Moore Hilla završilo. Umro je u siromaštvu 1957.godine i sahranjen je u Memorijalnom parku Valhalla u Burbanku.
Prema autoru i bibliotekaru Glenu Creasonu, ljudi su na priču o zlatu Naroda guštera i brojna iskopavanja gledali kao na inženjersku sapunicu. Ipak, u najmračnijim danima depresije 1930-ih, ko nije želio da vjeruje da ima zlata u tim brdima? (Najportal)
