Odakle golubovi na čaršiji? Nisu bili tu oduvijek, i mada su albumi na policama puni slika mene, u nekoj odjeći devedesetih, kako ih hranim, ja to pitanje nisam postavljala. Ali, to je manja misterija u vezi sa nostalgijom mog djetinjstva, te logično je da su golubovi tu jer ih neko hrani. Ali niko kao Behka, od koje su ostale tek uspomene, dvije do tri fotografije i svatovi golubova koji je prate na njen vječni počinak. Ovo je priča o ženi koja je hranila golubove u Sarajevu, ali samo na prvi pogled…

Kad je bila djevojčica, poput mnogih djevojčica, na brdu Kovači iznad Sebilja u Sarajevu, Behka je posmatrala odjeću svoje majke ili bake složenu u velikoj drvenoj sehari tj. kutiji. I, poput mnogih djevojčica, maštala je kako će jednog dana da obuče te pamučne i svilom ukrašene haljine na svoju svadbu, kako će da dođu svatovi i odnesu tu seharu zajedno sa njom, možda u neki drugi kut Sarajeva, možda u neki drugi kraj zemlje. I djevojčice su rasle, ali Behka je zauvijek ostala visine jedne djevojčice, nikad nije izrasla za tu seharu.

„Božje davanje!“, govorili su, ne želeći da je uvrijede, ne želeći da sebi nanesu neku nesreću. I dok je majka bila uz nju, Behka se i nosila svojom manom, vjerujući da će neki princ, pa makar i Palčić, doći po nju. Bio je san da obuče tu odjeću iz stare drvene kutije, da je nosi kroz čaršiju, kao da će u njoj da se skrije, kao da će njena mana postati nevidljiva pod okriljem nasljedstva.

Ali, ostade Behka sama, majku su joj zauvijek odnijeli na Ravne Bakije. Behka je, u toj kući ispucalih zidova, koju su držali tek drveni stubovi, sama otvorila tu seharu i otkrila da može da stane u nju. I tako je sanjala, ta žena veličine djevojčice, u tom malom drvenom okviru ispod haljina od svile, lana, pamuka sa mirisom lavande, da ih moljci ne napadnu. Ta je sehara bila je mjesto u kojem je budna maštala, a kasnije i provodila noći, pod okriljem te topline i dalje vjerujući da će neko doći. Poslije, kako je vrijeme odmicalo, pomirivši se sa sudbinom, Behka je ležala na tim haljinama, pomirivši se da je to tek blizina majke, te da je na neki način nikad nije ni napustila.

Bilo je toplo u toj kutiji, bolje nego da stoji nad svojim polupanim prozorima, gledajući kako se u njenoj mahali rađaju nove ljubavi, kako momci i djevojke ašikuju. I tako dolazimo do golubova. Vidite, još kad je bila djevojčica, Behka je uvijek pazila i hranila životinje, mace, pse, ptice… Dobila je kao dijete kanarinca u kavezu, ali nije željela da ga drži zatvorenog pa ga je pustila na slobodu.

U čaršiji je bilo napuštenih životinja, ali većinom su bile i veće, a i teže od nje. Tako je Behka, koja je išla uvijek šutljiva, s mahramom na glavi, vezanom čvorom preko čela, u malim dimijama, podsjećajući na likove iz bajku, kroz mahalu nosila tu ljubav prema pticama.

Ptice su bile jedine životinje koje joj nisu predstavljale opasnost, mada su stalno slijetale na njenu glavu, ramena. I naša djevojčica, sada već žena, sav smisao svog samačkog života pronašla je u tome da pomogne pticama. Krije se iza tog razloga i jedna bolna istina, kao da život nije dovoljno tragičan: Behka je nosila i velike naočale skrivajući svoje lice od djece i prolaznika. A djeca kao djeca, dobacivala su joj stalno, rugajući se njenom rastu, izgledu. Tako je odlučila da su životinje i bolji prijatelji od ljudi, da je ne posmatraju kroz njene mane, te se posvetila njima.
Poneki su dobacivali: „Eno, ide ona mala žena s golubovima!“

A golubovi, ne isključujući i druge krilatice, brzo su se skupljali gdje se ona nalazila. Behka im je donosila starog hljeba, neprodatog iz obližnjih pekara koji je mrvila do najsitnijih komada za njihove male kljunove. Skupljala je i onaj hljeb bačen kraj kontejnera, pa na više mjesta na čaršiji, obično u ćoškovima, neprimjetno mrvila za ta malehna ustašca jer su te ptice i golubovi jedino i bili manji od nje. Pročulo se to kroz čaršiju, pa su joj ljudi sami u avliju donosili kese sa hljebom, kačili su ih na drvenu ogradu, a neko bi joj dao i novac.

Behka nije hranila golubove na čaršiji, pokraj Sebilja, tu su već postojali prodavači koji su za sitan novac vam davali kesicu kukuruza ili žita za njih. I naravno, tu se skupljao sav turistički svijet, pa uključujući i mene, koji su pozirali sa golubovima ispred fotoaparata koji automatski izrađuje slike, da bi ih kasnije ubacili u foto albume, na koje smo, eto, skoro svi zaboravili.

Nije bilo sigurno insana, od najmanjeg djeteta do najstarije čeljadi, koji nisu poznavali Behku, njenu strast, merhamet, brigu za ptice u Sarajevu. Međutim, rijetko ko je znao za tajnu njene sehare, za njen krevet u kojem se skriva, iz tuge što je ostala sama, posljednji član svoje porodice. Niko se ne sjeća da li je Behka bolovala, samo su primijetili da ne dolazi na mjesta na kojima obično hrani golubove. A golubovi su je čekali, uzalud, prolomio se glas kroz čaršiju, zauvijek je stalo srce jedne žene u tijelu djevojčice, Behke.

Neki čaršijski trgovci platiše za ukop. I mnogo svijeta je došlo da je isprati. Dok je jesenji vjetar raznosio preostalo lišće sa obližnjih jablanova, njeno malo tijelo u sanduku koji je bio dimenzija za dijete se nosio ka Grličića brdu. A iznad ljudi, nadlijetala su, poput vojnički strogih parada, jata golubova, vrabaca i drugih ptica. I pratila su tako njihovu Behku, sve do mjesta gdje ju je trebalo ukopati. Dok su je stavljali u zemlju sa molitvama, neko reče:

„E, ovo, ljudi, još nisam ni čuo, ni vidio. Pogledaj uokolo, na svakom naherenom nišanu stoje golubovi.

„I ne guču. Šute u tuzi, kao da hoće da plaču…

Rekoše da se tog dana prodavci kukuruza, zobi i ječma na čaršiji kraj Sebilja i oni njihovi automatski fotografi nisu s parom sastavili, jednostavno nisu mogli da vjeruju, ali golubova nije bilo. Svi su oni iznad brda pratili svoju veliku-malu Behku. Ostaje misterija šta se desilo sa njenom seharom, ali gledajući brdo na kojem počiva, iznad Sebilja okupano zlatnim nitima, ne mogu, a da ne pomislim kako je i bilo suđeno da joj srce ostane u Sarajevu, zauvijek okupano mirisima sevdaha i lavande koju prodaju na ulicama.

Ja ne mogu dok prolazim kroz jata ptica da ne pomislim kako su je njeni svatovi prijatelja golubova ispratili u bolji život, koji je manje usamljen od ovoga koji je provodila šutljivo na kaldrmi. Eto u Sarajevu gladne nisu ni ptice, a i bolje su od ljudi. Samoću pretvoriti u ljubav je najveća umjetnost od sviju, te odbačenost od ostalih vas može učiniti tužnim, ali neko će to znati da cijeni.

Na kontejnerima stoji hljeb u kesi, ali ne za ptice. I čaršija je puna generacija ptica koje njene ruke ne pamte, ne sanjaju više djevojčice pod odjećom svojih nana u seharama, ne cijenimo više to malo što nam u ruku može da stane. I možda je baš i bilo suđeno toj djevojčici da odraste za najmanje stanovnike grada, da tek toliko bude visoka da pokaže veličinu čovjeka, koji i to što nema podijeli sa drugima. Mala-velika Behka, oprosti, možda nešto i naučimo od tebe, ali mislim da će još generacija ptica da prođe kroz naše nebo do tog trena.

Njena kuća je i dalje na istom brdu, njeno tijelo iznad Sebilja, dvije fotografije na internetu i legenda, o ženi koja je hranila golubove… ali i mnogo više od toga. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Sarajevska “pjana glava ne nosi barjaka”: U KAFANI “TRI RUŽE” LEMEŠ UDARIO ČOVJEKA HARMONIKOM PO GLAVI