Pratite nas

Sudbine

Sjećanje Esme Sarić o Behki sa Baščaršije: GODINAMA JE HRANILA GOLUBOVE, A NA DAN DŽENAZE JATO PTICA JE PRATILO NJEN UKOP!

Published

on

Odakle golubovi na čaršiji? Nisu bili tu oduvijek, i mada su albumi na policama puni slika mene, u nekoj odjeći devedesetih, kako ih hranim, ja to pitanje nisam postavljala. Ali, to je manja misterija u vezi sa nostalgijom mog djetinjstva, te logično je da su golubovi tu jer ih neko hrani. Ali niko kao Behka, od koje su ostale tek uspomene, dvije do tri fotografije i svatovi golubova koji je prate na njen vječni počinak. Ovo je priča o ženi koja je hranila golubove u Sarajevu, ali samo na prvi pogled…

Kad je bila djevojčica, poput mnogih djevojčica, na brdu Kovači iznad Sebilja u Sarajevu, Behka je posmatrala odjeću svoje majke ili bake složenu u velikoj drvenoj sehari tj. kutiji. I, poput mnogih djevojčica, maštala je kako će jednog dana da obuče te pamučne i svilom ukrašene haljine na svoju svadbu, kako će da dođu svatovi i odnesu tu seharu zajedno sa njom, možda u neki drugi kut Sarajeva, možda u neki drugi kraj zemlje. I djevojčice su rasle, ali Behka je zauvijek ostala visine jedne djevojčice, nikad nije izrasla za tu seharu.

„Božje davanje!“, govorili su, ne želeći da je uvrijede, ne želeći da sebi nanesu neku nesreću. I dok je majka bila uz nju, Behka se i nosila svojom manom, vjerujući da će neki princ, pa makar i Palčić, doći po nju. Bio je san da obuče tu odjeću iz stare drvene kutije, da je nosi kroz čaršiju, kao da će u njoj da se skrije, kao da će njena mana postati nevidljiva pod okriljem nasljedstva.

Ali, ostade Behka sama, majku su joj zauvijek odnijeli na Ravne Bakije. Behka je, u toj kući ispucalih zidova, koju su držali tek drveni stubovi, sama otvorila tu seharu i otkrila da može da stane u nju. I tako je sanjala, ta žena veličine djevojčice, u tom malom drvenom okviru ispod haljina od svile, lana, pamuka sa mirisom lavande, da ih moljci ne napadnu. Ta je sehara bila je mjesto u kojem je budna maštala, a kasnije i provodila noći, pod okriljem te topline i dalje vjerujući da će neko doći. Poslije, kako je vrijeme odmicalo, pomirivši se sa sudbinom, Behka je ležala na tim haljinama, pomirivši se da je to tek blizina majke, te da je na neki način nikad nije ni napustila.

Bilo je toplo u toj kutiji, bolje nego da stoji nad svojim polupanim prozorima, gledajući kako se u njenoj mahali rađaju nove ljubavi, kako momci i djevojke ašikuju. I tako dolazimo do golubova. Vidite, još kad je bila djevojčica, Behka je uvijek pazila i hranila životinje, mace, pse, ptice… Dobila je kao dijete kanarinca u kavezu, ali nije željela da ga drži zatvorenog pa ga je pustila na slobodu.

U čaršiji je bilo napuštenih životinja, ali većinom su bile i veće, a i teže od nje. Tako je Behka, koja je išla uvijek šutljiva, s mahramom na glavi, vezanom čvorom preko čela, u malim dimijama, podsjećajući na likove iz bajku, kroz mahalu nosila tu ljubav prema pticama.

Ptice su bile jedine životinje koje joj nisu predstavljale opasnost, mada su stalno slijetale na njenu glavu, ramena. I naša djevojčica, sada već žena, sav smisao svog samačkog života pronašla je u tome da pomogne pticama. Krije se iza tog razloga i jedna bolna istina, kao da život nije dovoljno tragičan: Behka je nosila i velike naočale skrivajući svoje lice od djece i prolaznika. A djeca kao djeca, dobacivala su joj stalno, rugajući se njenom rastu, izgledu. Tako je odlučila da su životinje i bolji prijatelji od ljudi, da je ne posmatraju kroz njene mane, te se posvetila njima.
Poneki su dobacivali: „Eno, ide ona mala žena s golubovima!“

A golubovi, ne isključujući i druge krilatice, brzo su se skupljali gdje se ona nalazila. Behka im je donosila starog hljeba, neprodatog iz obližnjih pekara koji je mrvila do najsitnijih komada za njihove male kljunove. Skupljala je i onaj hljeb bačen kraj kontejnera, pa na više mjesta na čaršiji, obično u ćoškovima, neprimjetno mrvila za ta malehna ustašca jer su te ptice i golubovi jedino i bili manji od nje. Pročulo se to kroz čaršiju, pa su joj ljudi sami u avliju donosili kese sa hljebom, kačili su ih na drvenu ogradu, a neko bi joj dao i novac.

Behka nije hranila golubove na čaršiji, pokraj Sebilja, tu su već postojali prodavači koji su za sitan novac vam davali kesicu kukuruza ili žita za njih. I naravno, tu se skupljao sav turistički svijet, pa uključujući i mene, koji su pozirali sa golubovima ispred fotoaparata koji automatski izrađuje slike, da bi ih kasnije ubacili u foto albume, na koje smo, eto, skoro svi zaboravili.

Nije bilo sigurno insana, od najmanjeg djeteta do najstarije čeljadi, koji nisu poznavali Behku, njenu strast, merhamet, brigu za ptice u Sarajevu. Međutim, rijetko ko je znao za tajnu njene sehare, za njen krevet u kojem se skriva, iz tuge što je ostala sama, posljednji član svoje porodice. Niko se ne sjeća da li je Behka bolovala, samo su primijetili da ne dolazi na mjesta na kojima obično hrani golubove. A golubovi su je čekali, uzalud, prolomio se glas kroz čaršiju, zauvijek je stalo srce jedne žene u tijelu djevojčice, Behke.

Neki čaršijski trgovci platiše za ukop. I mnogo svijeta je došlo da je isprati. Dok je jesenji vjetar raznosio preostalo lišće sa obližnjih jablanova, njeno malo tijelo u sanduku koji je bio dimenzija za dijete se nosio ka Grličića brdu. A iznad ljudi, nadlijetala su, poput vojnički strogih parada, jata golubova, vrabaca i drugih ptica. I pratila su tako njihovu Behku, sve do mjesta gdje ju je trebalo ukopati. Dok su je stavljali u zemlju sa molitvama, neko reče:

„E, ovo, ljudi, još nisam ni čuo, ni vidio. Pogledaj uokolo, na svakom naherenom nišanu stoje golubovi.

„I ne guču. Šute u tuzi, kao da hoće da plaču…

Rekoše da se tog dana prodavci kukuruza, zobi i ječma na čaršiji kraj Sebilja i oni njihovi automatski fotografi nisu s parom sastavili, jednostavno nisu mogli da vjeruju, ali golubova nije bilo. Svi su oni iznad brda pratili svoju veliku-malu Behku. Ostaje misterija šta se desilo sa njenom seharom, ali gledajući brdo na kojem počiva, iznad Sebilja okupano zlatnim nitima, ne mogu, a da ne pomislim kako je i bilo suđeno da joj srce ostane u Sarajevu, zauvijek okupano mirisima sevdaha i lavande koju prodaju na ulicama.

Ja ne mogu dok prolazim kroz jata ptica da ne pomislim kako su je njeni svatovi prijatelja golubova ispratili u bolji život, koji je manje usamljen od ovoga koji je provodila šutljivo na kaldrmi. Eto u Sarajevu gladne nisu ni ptice, a i bolje su od ljudi. Samoću pretvoriti u ljubav je najveća umjetnost od sviju, te odbačenost od ostalih vas može učiniti tužnim, ali neko će to znati da cijeni.

Na kontejnerima stoji hljeb u kesi, ali ne za ptice. I čaršija je puna generacija ptica koje njene ruke ne pamte, ne sanjaju više djevojčice pod odjećom svojih nana u seharama, ne cijenimo više to malo što nam u ruku može da stane. I možda je baš i bilo suđeno toj djevojčici da odraste za najmanje stanovnike grada, da tek toliko bude visoka da pokaže veličinu čovjeka, koji i to što nema podijeli sa drugima. Mala-velika Behka, oprosti, možda nešto i naučimo od tebe, ali mislim da će još generacija ptica da prođe kroz naše nebo do tog trena.

Njena kuća je i dalje na istom brdu, njeno tijelo iznad Sebilja, dvije fotografije na internetu i legenda, o ženi koja je hranila golubove… ali i mnogo više od toga. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Sarajevska “pjana glava ne nosi barjaka”: U KAFANI “TRI RUŽE” LEMEŠ UDARIO ČOVJEKA HARMONIKOM PO GLAVI

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending