Trebinjski đakon Branislav Rajković i Armin Muzaferija, poznati bh. pjevač, posebno cijenjen po izvedbama ilahija i kasida, ponovo su oduševili bosanskohercegovačku javnost izvodeći ilahiju „Dođi, vidi ašk šta čini“ ili na turskom jeziku „Gel gör beni“.

Kada su to prvi put učinili 2020. godine novinarka Katarina Živanović je u beogradskom „Danasu“ zapisala: “Anđeoski glasovi”. Dva anđeoska glasa zapjevala su u duetu pjesmu o božanskoj ljubavi“.

Ono što bi negdje bilo sasvim normalno i očekivano, u društvu u kojem se mržnja sistematično i svakodnevno raspiruje, od koje se pravi politički uspjeh, a pojedinci basnoslovno bogate u BiH – postaje golema senzacija.

Zato poruka đakona Branislava i Muzaferije jeste svevremenska poruka koju treba da čuje javnost u Bosni i Hercegovini.

„Poruka ostaje ista, da mi ne bismo ostali isti. Ne da postanemo nešto drugo, nego da budemo bolji u onome što jesmo. Dakle: dođi, vidi šta mi/nam ljubav čini! I sve je u tome. Moramo poći i doći u susret jedni drugima, a ne samo čekati jedni na druge“, kaže Rajković za portal Radiosarajevo.ba, te poručuje:

„Zatim, gledati i vidjeti, i to ne neku deklarativnu, nego djelatnu ljubav, ne ostajući slijepi pred njom ili gledati samo zlo u drugome. Jer: Ljubav nikad ne prestaje, dok će proroštva nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati … Ako jezike čovječije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči“.

Kako je sve počelo? Tokom prvih mjeseci još vladajuće pandemije, magazin “Biserje”, a u okviru djelatnosti Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, pokrenuo je izazov „Moj sevdah”, kao svojevrsni vid podrške ljudima tokom izolacije.

Prijatelji iz Mostara su ga zamolili da podrži ovu ideju i pošaljem svoj video-snimak, što je rado prihvatio, pjevajući poznatu sevdalinku „Tamburalo momče u tamburu“, ali i jednu njemu naročito dragu ilahiju, i to na turskom jeziku, između ostalog nazivanu i “Gel gör beni”.

„Spomenutu ilahiju, inače prvi put je čuo u interpretaciji upravo našeg vrsnog muzičara i mog, sad već veoma dragog prijatelja, Armina Muzaferije, što sam pomenuo i u samom snimku. Nedugo zatim, Armin, koji je inače, takođe već bio podržao pomenuti izazov, oglasio se ponovo, pozdravljajući mene i moje učešće, pjevajući istu ilahiju na našem jeziku… Uslijedio je njegov koncert u

Trebinju, na koji me je pozvao da prisustvujem, a tokom samog nastupa i da učestvujem, zajedno sa njim izvodeći ilahiju „Gel gör beni”, što je zaista veoma primjećeno“, ispričao je ranije Rajković za portal Radiosarajevo.ba.

Govoreći o tome koliko spontana, ali važan poruka koja kaže „dođi, vidi ašk (ljubav) šta čini, đakon kaže:

„To je zaista spontana ali nimalo slučajna poruka, a koliko je snažna, osim opšteprihvaćenosti, najbolje svjedoči njena univerzalnost, jer kako mi se čini, posebno u Bosni i Hercegovini, ona bi mogla biti najnasušnija ne samo vjerska, nego čak i politička poruka, a možda i ekonomska, i uopšte sociološka i kulturna poruka, o kojoj nesumnjivo vrijedi promišljati… Dakle, dođi vidi ljubav šta (može da nam) čini, a šta nam, pak, (u)čini mržnja!“.

Ono što je posebno interesantno jeste da ove poruke šalje čovjek čiji roditelji su na početku rata zarobljeni i mučeni, a potom ubijeni u selu kod Mostara 1992. godine, nadomak kućnog praga, nakon čega je Branislav napustio Hercegovinu. O tome ne govori u javnosti. Kaže da žrtve treba pamtiti, a zlo zaboraviti…

„Ne govorim o tome onako kako je postalo uobičajeno u našem javnom diskursu, bolje reći… Pamtiti žrtve – zaboraviti zlo, govorim prije svega sa pozicije svojevrsne žrtve i najprije misleći na svoju – našu sopstvenu porodičnu tragediju, a onda promišljajući i o toj našoj opštoj kulturi sjećanja, ostavljajući, naravno, svakoj preživjeloj žrtvi zločina da prvo sama promišlja o tome, bez nametanja bilo kakvog i čijeg gotovog kolektivnog obrasca“, zaključuje Rajković.

Zanimljivo je da đakon Rajković, pored ostalog, govori arapski jezik i da je izvodio i liturgiju na tom jeziku, uz ostalo, važnom i za razumijevanje islama.

„Riječ je, nažalost, još uvijek o velikoj ljubavi, a malom znanju arapskog jezika, sa nadom da će se znanje nekada izjednačiti sa ljubavlju. Ljubav je to prema levantinskoj estetici uopšte, a onda naročito prema toj auditivnoj estetici: muzici, jeziku.., koju sam i zavoljeo u susretu sa ljudima, kojima je ta estetika maternja.

Samo u par navrata imao sam priliku susresti se sa ljudima iz arapskog svijeta, a koji već nisam poznavao, poput nekih svojih prijatelja.., čini mi se da je moj primjer čudniji nam nego njima… Sam arapski jezik u Liturgiju, ali i u hrišćansko bogosluženje uopšte, uveli su, opet, ljudi – hrišćani, odnosno Crkva, na područjima gdje je arapski tokom dužeg razdoblja potisnuo sirski, grčki i druge jezike…“, rekao je Rajković, te dodao:

„Meni se u Mostaru samo ukazala prilika da učim neke osnove arapskog jezika kao i mogućnost da, govoreći neke dijelove Liturgije na arapskom, nekim članovima naše zajednice taj osvećujući zajednički prostor i vrijeme učinim prijemčivijim, a istovremeno čineći ostale članove naše zajednice prijemčivijim za druge.

Mostar je značajan studentski centar, gdje se pored ostalog nalazi i Koledž ujedinjenog svijeta, koji pohađaju mladi ljudi, dolazeći u ovaj grad sa svih kontinenata, a među njima su i pojedini pravoslavni hrišćani, koji onda dolaze i u naš hram. Tako se, pored našeg jezika, povremeno tokom bogosluženja u Mostaru može čuti i arapski, ali i engleski, grčki, makedonski, gruzijski“. otkrio je đakon Branislav Rajković. (Naj portal)

http://