Pratite nas

Sudbine

Predrag Gojković o povratku iz zemlje kengura, među kokoške: MOJE KOKE MENI SNESU DOBRU MJESEČNU PLATU

Published

on

Na imanju udaljenom 10-ak kilometara od centra Banjaluke Predrag Gojković ruši predrasude o lagodnosti života u gradu i sa svojim jatom koka nosilja pokazuje s koliko malo se može napraviti puno.

Iz zemlje kengura među kokoške, ili o snazi volje i riješenosti da se slijedi dugo sanjani san. Iako je odrastao na banjalučkom asfaltu, svoju budućnost suprotno mnogima, uvijek je vidio na selu, čak i onda kada je završio u Australiji, zemlji u kojoj se vide njegovi brojni sugrađani.

“Vjenčao sam se sa svojom sadašnjom suprugom, a onda sam pošto je ona tamo bila 30 godina, 20 i nešto, onda sam otišao s njom tamo, da vidim da li je to pametno ili nije. Jedno vrijeme je bilo mogu reći onako zadovoljavajuće, ali pošto sad to više nije tako onako kako sam ja zamislio, onda sam odlučio da se vratim, pa više volim da mi bude ovdje loše, nego da mi tamo bude loše”, ističe Predrag Gojković za N1.

Danas kaže, daleko od toga da mu je loše. Davno kupljeno imanje, ovaj bivši ugostitelj, odlučio je konačno da privede svrsi. Sagradio je kuću, i svojim rukama, uz pomoć prijatelja ogradio 3000 kvadrata zemljišta, u njemu napravio mali kokošinjac za oko 400 koka. Tjedno mu one daju i do 1700 potpuno organskih jaja.

“Nisam ni držao kokoš u ruci dok se nisam počeo baviti s tim, a da bi se bavio s nečim moraš odlučiti se, moraš raščistiti u glavi što da radiš, moraš imati i sreće malo. Ja sam zadovoljan s ovim sad što imam, možda bih mogao i malo više prodati, ali onda to ulazi u ozbiljan posao i zahtjeva i više vremena, možda i radnika, a to onda vodi već, ode predaleko”, dodaje Gojković.

A cilj Predraga, kaže, nije veliki profit. Uz trenutna primanja koja ima, ono što zaradi prodajući jaja sasvim mu je dovoljno, pa ne traži previše. Kako god, brinući se o njima zaradi jednu dobru platu, a iako svaki dan ima posla kaže, nije mu naporno. Ujutru ih hrani, po izlasku sunca pušta na otvoreno, potom im daje ručak i po zalasku sunca zatvara im prenoćište koje čisti jednom tjedno. Na tvrdnju na računica interesira mnoge, Predrag odgovara sa – ima tu i ljubavi.

“Bude mi žao kad uginu, naljutim se ka lisica uleti u kokošinjac, jastreb kad mi ubije koku. Nije sad, naravno ne možeš džabe raditi, da se razumijemo, ali paziš ih, ne daš na njih da ih neko maltretira. Evo vidiš onaj moj pas sad, ona je još mala, ali ona bi nju sad udavila, a i ona mi je draga, onda ja moram čuvati kokoši i od ovih što bi njih trebali čuvati”, kaže Gojković.

I to je, kaže Predrag, sva njegova briga. Politička situacija, kriza u institucijama, sve češća ratna retorika, to nisu njegove bitke. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending