I bradati gospodin u modroj bundi, i djevojka u kožnoj jakni sa zakovicama i plavuša sa sedmog kata. I namrgođeni policajac, i dječak u prsluku posutom zvjezdicama i vlasnik kafića s požutjelim brkovima. I klempavi pas, i vozač sanitetskog prijevoza i školarci s natovarenim ruksacima prolaze svakodnevno preko Srednjaka i zastanu da poslušaju kako sviraju braća Ivan i Matej Škreblin, koji su pronašli pozornicu u zagrebačkoj Ulici Braće Domany.

Oni su pronašli “pozornicu” na kojoj svojom svirkom uveseljavaju prolaznike i štićenike zagrebačkog Doma za starije. Prolaznici se izmjenjuju kao na traci, ali dvojica muškaraca sa svojim instrumentima sjede kao zavareni.

Nekoliko metara dalje, u prvom koncertnom redu, nečiji djedovi i bake su zapeli iza smeđeg, reflektirajućeg stakla.
Ne mogu vani, virus njihovoj generaciji teško oprašta. Ipak, nisu sami. Blago odškrinuti prozori na spratu Staračkog doma dopuštaju komunikaciju između braće i štićenika.

Braća u ovim odvratnim danima rade ono što najbolje znaju. Pružaju komadić sebe zaključanim starcima, a od napojnica kojima ih daruju štićenici i prolaznici žive od danas do sutra. Izgleda da lijepo zarađuju!

Kako piše 24 sata.hr., Ivan rijetko prestaje svirati. Ljubazno se nasmiješi kad se neko sagne i ubaci kovanice u košaru, ne podižući pogled i ne dopuštajući melodiji da odluta. Prstima struji preko crnih i bijelih tipki, na trenutke silovito i duboko, na trenutke nježno i melanholično.

Ivan je akademski obrazovan. Bio je profesor klavira, ali igrom slučaja, ostao je bez posla. Nema veze, kaže da ionako najviše uživa u koncertiranju. Na pločniku, u školi, u dvorani, svejedno.

– Prvi put sam zasvirao na ulici prije četiri godine, u Rovinju. Posudio sam klavir od ravnatelja škole i iznenadilo me kako zvuči vani, na cesti. Živjeli smo samo na ženinoj plaći i nije bilo lako. Predlagala mi je da vozim taksi, ali ja sam želio svirati. Ona je Istrijanka, znate, i kad sam joj to predložio, pitala me ‘Ča ćeš ti na ulici u Zagrebu zaraditi?’. A onda sam se vratio i istresao košaru. Nije se više bunila – smije se Ivan.

A zašto je baš ovdje? Obično ulične svirače vidimo u centru, u vrevi, u najvećem prometu.

– Ne treba ići gdje je gužva i buka. Ovdje je dobro, tu je mir. Lijepo je mjesto, izgleda poput pozornice. Pogledajte – pokazuje rukom oko sebe na trgovinu, na raspucani beton, na surove zgrade i rasklimane klupe. Kao da je renomirani pijanist u fraku koji se zahvaljuje dupkom punoj koncertnoj dvorani.

Veseli ga, kaže, što može raditi za ljude. Posebno za one iza smeđih, reflektirajućih stakala.

– Kad sam prvi put svirao ovdje, bilo je sjajno. Ljudi iz doma su bili sretni, rekli su mi da dođem češće, da ih razveselim. I od tada dolazim. Znate, moja profesorica je rekla da je uvijek svirala kao da je doma, ali ja ne mogu tako. Doživljavam muziku na drugačiji način i želim da se ljudi razvesele. To mi je moto. To je velika i važna stvar – ozbiljno klima glavom Ivan.

Njegov brat dijeli istu filozofiju.

– Muzika čini ljude sretnima, zato i sviram. Ovdje su izrazili zadovoljstvo s nama i zato smo odlučili da ćemo dolaziti. Najviše zbog starih u domu. Jer mi ne sviramo samo za nas, znate, nego i za ljude – pojašnjava čelist kojemu se nekad pridruži i treći svirač, na klarinetu. (Naj portal)