Pratite nas

Sudbine

Poštar iz Delnica: ŽELJKO STIPEĆ JE “ŠAPTAČ MEDVJEDIMA”

Published

on

Željka Stipeća, 59-godišnjeg poštara iz Delnica, mnogi u Gorskom kotaru, ali i šire, poznaju kao – “šaptača medvjedima”. Poput kakvog dobrog duha, on već duže od dvije decenije s fotoaparatom u rukama krstari gorskim šumama kako bi snimio divlje životinje svih vrsta i svjedočio o netaknutom prirodnom bogatstvu.

Stipeć bez ikakvih problema prilazi grdosiji od medvjeda na metar-dva i dobrih pola sata, ako ne i više, fotografiraga u svim pozama. Slava nije nimalo udarila Željku u glavu. S istim zanosom nastavio je ići u šumu, fotografirati, objavljivati sve zanimljivo što mu je ušlo u kadar. Nisu ga ove zime zaustavili ni problemi s bolovima u leđima, nastali što od teške poštarske torbe, što od višesatnih čekanja po čukama u teško pristupačnim zelenim oazama Gorskog kotara.

A u čemu je njegova tajna?

“Možda je ponajprije to što nemam straha, a onda ljubav prema životinjama i prirodi moga rodnog kraja. To nešto čovjek mora imati u sebi, a životinja, vjerujte, sve osjeti. Rekao bih da se radi o nekoj vrsti uzajamnog povjerenja – reći će naš sugovornik i odmah dodati:

“Bezbroj puta sam se uvjerio da životinja zna razlikovati čovjeka od kojeg mu ne prijeti i od kojeg mu prijeti opasnost. Baš na medvjedu sam se ponajviše osvjedočio u to. Jednom prilikom slikao sam ga dok je bio dosta daleko. Zanio sam se, ne shvaćajući da mi dolazi sve bliže i bliže. Koristio sam objektiv koji nije hvatao ispod 1,8 do dva metra, da bi mi on došao toliko blizu da sam u kadru imao samo njegovo oko.

Tek tada sam shvatio gdje je, ali u toj sekundi vremena nisam osjetio strah, nego nelagodu u želucu, onaj mali čudni grč. Pogledali smo se oči u oči, a onda se medo okrenuo, otišao na nekih pet-šest metara, stao i zurio prema meni. Ja sam mu kao čovjeku rekao “daj, medo, neću te”. Tu sekundu, taj moment sam shvatio da životinja osjeti nešto iz nas, taj strah, ugroženost… I nije bilo jednom.

Stipeć će iz iskustva reći da ljudski miris u susretu medvjeda i čovjeka igra veliku ulogu, jer zvijer baš iz njega može detektirati namjeru druge strane.

“Uvijek mu se na neki način javim, dam znak da sam tu. Kada digne glavu i pogleda u mom pravcu, on prvo stane, a onda počne njušiti polukružno dižući i spuštajući glavu. On zapravo miriše i svojim detektorima određuje je li u opasnosti ili nije. To vam je sigurno – svjedoči iz prve ruke ovaj Goranin.

Ipak će priznati da uvijek nije išlo sve glatko s “mrkim”. Doživio je i preživio nekoliko napada, ali jednoga se sjeća posebno.

“Bilo je to prije nekoliko godina. Krenuo je na mene, ali instinktivno sam zamahnuo nogom i samo ga lagano okrznuo po njušci. Nos mu je slabija strana, pa se samo stresao, okrenuo i otišao na sigurnu distancu. Valjda nije bio svjestan što mu se dogodilo, jer me gledao u nevjerici. Kao poštara, tri puta su me ugrizli psi i tu sam naučio da nam je to jedina odbrana – kaže Stipeć.

“Puno puta me tjerala medvjedica s mladima. Digla bi se na stražnje noge i udarala šapama po tlu. Ali ja ne bježim, jer tu bježanja nema. To je nešto najgore što možete učiniti za svoju sigurnost. Treba ostati pribran i dati signal životinji da se ne bojiš, kao i da si dobronamjeran. U suprotnom, za dvije sekunde te može rastrgati. Pogotovo je važno nikada ne okretati leđa. To je ipak zvijer, bez obzira koliko ja njemu vjerujem. Kad snimim i odlazim, uvijek se povlačim unatraške, osluškujući i gledajući svaki šum i detalj. Njemu može samo puknuti u glavi iz ko zna kojeg razloga će napasti – još će reći ovaj doktor fotografije.

U šumu nikada ne ide naoružan, uopće ni nema oružja u svojoj kući u Starom Lazu. Medo mu je i najdraži i najlakši model. Najduže što je Željko čekao na kadar u šumi bilo je devet sati.

“Kao i u svemu, strpljenje je ključno. Za to ti trebaju živci kao u konja, biti kao brod kojeg se debelim konopom veže za rivu za vrijeme najžešćeg nevremena. To kada sam čekao devet sati, bio sam došao ranom zorom. Inače je normalno “odrapiti” tri, četiri, pet sati. Nikada, ama baš nikada, ne koristim mamce, ne bacam hranu da bih privukao životinje. To je protiv mojih principa – navodi, ali i dodaje da najbolje lokacije za snimanje ljubomorno čuva od drugih.

Njegova arhiva danas broji na hiljade fotografija. Dobar dio je još na filmovima i dijapozitivima. Rado je svoje radove ustupao svima, počevši od turističkih zajednica pa do fakulteta i drugih naučnih ustanova, koje su ga znale i moliti za uslugu kada bi se pojavila neka bolest među životinjama u šumi. Zvali su ga mnogi i na predavanja, pogotovo djeci, ali ih je odbijao jer, kako kaže, nije neki govornik. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending