Pratite nas

Sudbine

Poštar Ešef Jusufović kao spailac penzionerki: POKUCAM JA FATI NA VRATA, NIKO NE OTVARA, A ONDA SE POMOLI NJENA NOGA

Published

on

Posao poštara je veoma dinamičan jer su svakodnevno u direktnom kontaktu s građanima, pri čemu svjedoče različitim životnim situacijama.

Potvrđuje to i najstariji poštar u Goraždu Ešef Jusufović koji kaže da posao poštara nije samo da nosi račune, pošiljke i dijeli penzije već, kako ističe, da uz osmijeh i lijepu riječ ljudima, posebno penzionerima učini dan ljepšim te bude na usluzi ako kome zatreba.

“Ovaj posao ne možeš da ne voliš i svakodnevno doživljavaš različite anegdote – priča Jusufović.

Dodaje da se posebno ispunjeno osjeća kada nekome pomogne, a nedavno je Goraždanki Fati Bećković prilikom predaje penzije, bukvalno spasio život.

“Pokucam na vrata, niko ne otvara. Kaže mi gospođa koja čisti haustor da već danima Fata ne sipa vodu. Pokušam otvoriti, pojavi se noga iza vrata. Pozvonim drugom komšiji da mi pomogne, da provjerimo da li je živa i kako smo pomjerali vrata ona je pomjerila ruku koja je bila pomodrila.

Okrenuli smo je na stranu i srećom došla je sebi, nije željela u bolnicu. Ostavio sam joj broj telefona ako zatreba pa me je zvala nakon sat vremena da joj kupim da jede – pojašnjava Jusufović.

Napominje da je u današnje vrijeme mnogo starih, samih i bolesnih ljudi kojima rijetko ko pokuca na vrata, te su poštari jedni od njih. Navodi da je sa svojim sugrađanima izgradio veliko povjerenje da često nakon što pozvoni, uđe u kuću i penziju ostavi na stolu.

Jusufović je ovaj posao počeo raditi 1987. godine, kako kaže sasim slučajno, nakon što je dobio odbijenicu za posao u nekadašnjoj Hemijskoj industriji (HI) Azot. Cijeli svoj radni vijek od skoro 35 godina proveo je u Goraždu te napominje kako pamti i bolja, prijeratna vremena, kada su sela ali i grad bili puni stanovnika.

“Sada je najveći problem što nema ljudi. Mladi odlaze ali i starih je sve manje. U rejonu koji pokrivam, od naselja 1. maj do Trga branilaca grada, prije samo nekoliko godina bilo je 400 penzionera a sad ih je tek nešto više od 350. Slabo se i rađa jer prije kada dođem negdje da donesem penziju izađe malo dijete koje je naviklo da dolazim svaki mjesec i ono “hoće penziju”, pa mu ja dam bilo kakav papir i marku dvije, a sada takvih situacija nema, sve je prazno – prisjeća se za Fenu Jusufović.

Do penzije mu je ostalo još četiri godine i već sada se priprema na trenutak kada će se prestati da se bavi ovim poslom koji mu je “ušao u krv”.

“Srodio sam se s ovim poslom jer nije malo 35 godina, hodaš od kuće do kuće kao da je tvoja, ljudi te prihvate i kao da u svoju kuću ulaziš. Gdje god dođeš ljudi te svraćaju, na kafu, sok. Biće teško da se navikneš i prestaneš s tim poslom – zaključuje najstariji goraždanski poštar. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending