Pratite nas

Sudbine

Posljednji sanski sajdžija: SATOVI KUCAJU, A ŠTA ĆE BITI KADA PRESTANE KUCATI SRCE SMAILA IBRIŠAGIĆA LIPŠE?

Published

on

Skoro 50t godina Smail Ibrišagić Lipšo iz Sanskog Mosta bavi se urarskim zanatom i danas je jedini preostali aktivni zanatlija tog kova u gradu na Sani, koji je u prošlosti bio poznat po velikom broju sajdžija.

Ibrišagić kaže da je, ako se tome dodaju godine provedene na zanatu i praksi, njegovo drugovanje s časovnicima svih vrsta mnogo duže i da će trajati sve dok ga snaga i pamet dobro služe.

Dodaje kako je doba savremene tehnologije i elektronike učinilo svoje, ali da je uprkos svemu kultura mehaničkih satova, koje popravlja i udahnjuje im život, ipak opstala. Prisjeća se kako se tim zanatom počeo baviti još u najranijoj mladosti, kada ga je izučio kod nekada poznatog sanskog časovničara Irfana Čekića.

Životni put ga je kasnije odveo u Prijedor, gdje je otvorio svoju prvu zanatsku radnju i uspješno radio sve do početka rata, a potom je nekoliko godina radio u Puli, gdje je proveo godine izbjeglištva. Napokon, prije više od dvadeset godina skrasio se u rodnom Sanskom Mostu, gdje ga svi poznaju i cijene kao vrsnog majstora.

“U posljednje vrijeme najviše mušterija je iz inostranstva, to su naši ljudi koji žive i rade u drugim zemljama. Oni na popravak donose mehaničke satove, a preko njih šalju ih njihovi prijatelji Nijemci, Italijani, Skandinavci, pa čak i Švajcarci. Mi smo nekada satove slali njima na popravak, a sada oni šalju nama”, kaže za “Nezavisne” Ibrišagić.

Dodaje kako svakog kvalitetnog urara krase oštro oko, strpljivost i precizna ruka, jer popravka i reparacija minijaturnih satnih mehanizama koji se sastoje od brojnih kotačića i opruga nije nimalo jednostavan posao.

“Zaista, kada na primjer u ruke uzmete jedan stari švajcarski sat, ostanete zatečeni njegovom vrhunskom izradom, estetikom, skladom i načinom kako diše taj složeni mehanizam. U svojoj karijeri popravljao sam mnoge neobične satove, neki su bili skupocjeni i vrijedili čitavo bogatstvo”, objašnjava Ibrišagić.

Kaže kako je i sam vlasnik jednog takvog džepnog časovnika, koji je proizveden davne 1860. godine u Švajcarskoj, a konstruisan je za potrebe slijepih osoba. Ističe da se radi o komplikovanom mehanizmu, izuzetno naprednom za svoje vrijeme, koji zvučnim signalima vlasniku javlja tačno vrijeme.

“Sat sam dobio na poklon od prijatelja iz Švajcarske i nisam odmah bio svjestan njegove vrijednosti. Tek kada sam ga otvorio i detaljno očistio uvjerio sam se da je riječ o pravom mehaničkom čudu”, objašnjava on.

Dodaje kako na satu postoji mala poluga koja, kada se aktivira, pomoću zvukova javlja tačno vrijeme.

“Zvuk koji otkucava sate drugačiji je od onog koji označava minute. Sat je namijenjen slijepim osobama, jer one ne vide već samo čuju. Vlasnik je u svakom trenutku, pomoću zvučnih signala, mogao dobiti informaciju koliko je sati i minuta”, priča ovaj sanski urar.

Izdvaja i neobičan sat iz vremena Osmanlija, koji je popravljao i čija je starost nekoliko stotina godina, a njegov je mehanizam bio izrađen od drveta.
Također, neobičan je i sat koji je izradio sam Ibrišagić, a vrijeme mjeri unatrag.

“Takav sat sam izradio u Puli, njegove kazaljke se kreću unazad, a pravo vrijeme vidite tek ako pogledate odraz sata u ogledalu. Ovako se veoma teško snaći s njim”, objašnjava on.

Ibrišagić kaže kako ga žalosti što poslije njega, kako sada stvari stoje, u gradu na Sani neće preostati više niko ko će se baviti ovim drevnim zanatom.
“Mladi nisu zainteresovani da uče ili da se bave ovim poslom, pa će tako vrijeme pregaziti naš poziv i ostaće jedino priča o nama. Valjda tako mora biti”, zaključuje Ibrišagić na kraju. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending