Pratite nas

Sudbine

Poplava suza i emocija: U 35-GODINI UPOZNAO BIOLOŠKU MAJKU

Published

on

Amerikanka po imenu Stejsi Fejsk je kao tinejdžerka od samo 15 godina dobila bebu, ne znajući šta u tom trenutku da uradi.

Na kraju je donijela najtežu odluku koja joj je zauvijek obolježila život – svog sinčića je dala na usvajanje. Kada ga je predala socijalnoj službi, to je bio posljednji put da je u naručju držala svoju bebu.

Stejsi je prekinula svaku vezu sa djetetom koje je udomljeno u Pitsburgu. Dobio je ime Stiven i postao je član porodice Straun. Vremenom je taj dječak sa kojim se poigrala sudbina postao vojnik, a zatim i veteran, a kako je kasnije ispričao, nije prolazio nijedan dan da se nije pitao ko mu je mama. Međutim, nije imao nikakav izvor koji bi ga odveo do nje. Konačno je odustao od potrage kada su ključna dokumenta izgubljena u poplavi.

Ipak, kako se često dešava da u takve priče sudbina umiješa svoje prste, Stivenu se tračak nade da će jednog dana ipak upoznati svoju mamu pojavio 2017. kada je donesen zakon po kom usvojena djeca dobijaju pravo na pristup matičnoj knjizi kako bi mogla da saznaju sve što ih zanima o njihovom rođenju. To je, naravno, promijenilo sve.

Stiven je tada već napunio 35 godina i saznao je da je njegova biološka majka Stejsi Fejks. Želeći da ponovo uđe u njen trag i da uspostavi kontakt sa njom, odlučio je da je pronađe, te ju je prvo potražio na društvenim mrežama. Vidjevši da na toj mreži nekoliko žena dijeli isto ime i prezime pokušao je da okuša sreću, kontaktirajući svaku od njih u nadi da će pronaći onu pravu koju traži – svoju majku.

Stivenov pristup nije bio toliko neobičan za neke od njih, međutim, pitanje koje je postavio „pravoj“ Stejsi pokrenulo je lavinu kakvoj se nije nadao.

“Poslao sam poruku i rekao: „Hej, imam čudno pitanje! Da li ste možda dali dječaka na usvajanje 1982?“ Kada mi je odgovorila da jeste, rekao sam joj da mislim da je ona moja biološka majka – otkrio je Stiven.

Da krv nije voda pokazalo je to da su Stiven i Stejsi dijelili mnogo toga zajedničkog. Bili su dio istog boračkog udruženja, a i oboje su voljeli da trče maratone.

Želeći da priredi iznenađenje za svoju majku te da je napokon upozna, Stiven je zamolio svoje udruženje da to učini na maratonu na kom je i ona trčala. Izrazio je želju da to bude i medijski ispraćeno.

Želeći da indirektno čitavom svijetu najavi šta slijedi, Stiven je na papiru ispisao kako je prošlo tačno 13.075 dana kako ga je mama posljednji put vidjela. Iako je Stejsi znala da će konačno upoznati svoje dijete, on je uspio da je iznenadi. Prikrao joj se iza leđa i samo joj se bacio u zagrljaj. Svi okupljeni lili su suze, a nesretna Stejsi je kroz vrisak tuge samo ponavljala jednu te istu rečenicu: „Nisam mogla da te držim u naručju“.

“To je bilo iznenađenje, zaista veliko iznenađenje. Na to sam čekala godinama. Uvijek sam željela da ga pronađem, ali nisam znala da li je ljut na mene. Plašila sam se, nisam znala da li me mrzi. Toliko je sve bilo dirljivo i emotivno za mene, da ga dodirnem nakon toliko godina – rekla je Stejsi za američke medije.

Stivenova sreća se nije tu zaustavila, on je upoznao i svoje sestre, koje su bile presretne zbog susreta i rekle da su znale da on postoji i da su čekale trenutak da ga vide. Nakon što su otrčali maraton i ispričali se, svi su otišli na večeru na kojoj su se bliže upoznali. Odlučili su da održe kontakt i da se i dalje viđaju.

Stejsi je to iskustvo otvorilo oči i promijenilo joj način razmišljanja, pa je roditeljima koji traže svoju usvojenu djecu poručila da nikada ne treba da gube nadu. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending