U trenucima kada se nad prostor bivše Jugoslavije nadvijala prijeteća sjena rata, glumac i muzičar Rade Šerbedžija snimio je pjesmu koja je nosila jasnu, snažnu i bolno iskrenu poruku: “A ja neću, neću protiv druga svog.”
Simbol jedinstva
Bio je to vapaj umjetnika koji je vjerovao da se glasom, notom i stihom može nadjačati zveckanje oružja.
Pjesma je bila zamišljena kao simbol jedinstva. Posljednji pokušaj da se podsjeti da su ljudi na ovim prostorima decenijama živjeli jedni uz druge — kao komšije, prijatelji, kao braća.
No, kada je prvi metak opalio i rat počeo uprkos svim upozorenjima, vapaj pjesme postao je bolno proročanstvo. Šerbedžija je tada donio odluku koja je sama postala dio njegove životne legende: nikada je više nije otpjevao.
Za mnoge koji su odrastali uz njegov glas, pjesma je ostala podsjetnik na trenutak kada je umjetnost pokušala zaustaviti historiju — i izgubila.
Tiha opomena
Rade je često govorio da mu je ta pjesma previše teška, previše rana, previše svega što se kasnije dogodilo. Postala je simbol jednog svijeta koji je nestao i jedne nade koja se raspala prije nego što je imala priliku zaživjeti.
Iako je više nikada nije izveo, ostala je među ljudima. Živi kao tiha opomena, emotivna uspomena i dokaz da ponekad i najglasnije pjesme ne mogu utišati buku nadolazeće tragedije.
(Naj portal)
