Neke životinje su u stanju da proizvode struju, druge imaju prijemnike i antene za statički elektricitet. Našim čulima moguće je dokučiti tek mali dio stvarnosti, mada postoji mogućnost da imamo i senzore o kojima se malo zna, a koji nam omogućavaju paranormalne uvide

Sposobnost nekih vrsta riba da generišu snažne elektrošokove, poznata je hiljadama godina unazad. Rimljani su električnu ražu nazivali torpedo (naučno ime Torpedo), ime nastalo od latinske riječi koja označava ukočenost. Rimski liječnik Skribonije Largus je svojim pacijentima, kao terapiju protiv hroničnih bolova, preporučivao elektrošokove torpeda. Skribonijeva metoda je ujedno i prva poznata primjena elektroanestezije.

Kasnije je otkriveno da i mnoge druge ribe proizvode elektricitet. Na spisku od oko 200 takvih vrsta su i električna jegulja (koja zapravo uopće nije jegulja), ali i som. Zanimljivo je da osim riba i mnoge druge životinje koriste električno polje na daleko suptilniji način.

“Slijepe“ a vide

Po ajkulinom „licu“ mogu se vidjeti raštrkane ali prepoznatljive crne pjege, što su zapravo spoljašnji otvori malih kanala ispunjenih želatinom. Nazvani su Lorencinijeve ampule, po prirodnjaku koji ih je prvi put opisao 1678. godine. To su očigledno organi nekakvih čula, ali je njihova tačna funkcija vijekovima ostala nepoznata nauci. Eksperimenti su nagovijestili da bi mogli biti osjetljivi na salinitet ili temperaturu morske vode, a sve do 1960. godine nije se znalo da su Lorencijeve ampule sposobne da trenutno detektuju varijacije električnih polja. Mogu da osjete čak i tako male razlike poput nanovolta po centimetru – sposobnost koja ih stavlja rame uz rame sa vrhunskim naučnim instrumentima.

Zahvaljujući tome ajkule imaju dodatno čulo koje bi se, u nekim drugim slučajevima, moglo smatrati paranormalnim. Ajkule tako mogu da prate „magnetske autoputeve“ duž morskog dna – polja variraju zavisno od minerala ispod morskog dna – i bez puno napora putuju od mjesta za hranjenje do mjesta za druženje, iako ne postoje vidljivi putokazi. Ajkule čekićare zamahuju svojom širokom glavom od i ka pješčanom morskom dnu i poput metal detektora koji treba da locira sakriveno blago, u stanju su da registruju i najslabiju električnu emisiju svog plijena ukopanog duboko u pijesak. A velike bijele ajkule uopće ne vide svoj plijen u trenucima neposredno prije napada, ali se oslanjaju na svoja elektročula koja ih navode da zagrizu bez ikakve greške.

Kao dodatak tom pasivnom elektročulu, neke vrste mogu i da generišu slaba električna polja. Ponašaju se kao neka vrsta radara; ribe su dovoljno sofisticirane pa mijenjaju frekvencije kada se približe kako bi izbjegle zabunu.

Električno polje se takođe koristi i za komunikaciju. Naučnici su otkrili da pojedine vrste riba proizvode električni ekvivalent ptičije pjesme. Električno pražnjenje odaje vrstu i rod ribe, a možda i još mnogo više informacija. Neke ribe stvaraju prepoznatljiv električni obrazac tokom udvaranja. Braunova riba-nož takođe koristi električne signale tokom kontakata sa drugim pripadnicima svoje vrste, ispuštajući kratke cvrkute da bi ispoljila agresiju ili dugačke tonove da iskaže potčinjavanje. Iako akvarijum pun riba naizgled djeluje kao da nikakve aktivnosti nema, ribe su itekako zauzete kinjeći jedni druge i flertujući poput napaljenih tinejdžera.

Ostatak prošlosti

Međutim, elektročula nisu ograničena samo na ribe. Mada su anatomi detaljno proučili amfibije tokom proteklih godina, sve do 1982. nisu uočili i postojanje njihovih elektroreceptora. Možda i zato što nisu ni tragali za njima.

– Rezultati pokazuju da se, kao dodatak dobro poznatim mehanoreceptivnim neuromastičnim organima, može identifikovati i drugi tip receptora. Raniji istraživači su vjerovatno uočili taj drugi tip organa, ali su propustili da ukažu na razliku između dva tipa. Zapravo, uzimano je zdravo za gotovo da amfibijskim vrstama nedostaju ampularni organi – tvrdi njemački istraživač Bern Friš.

Otkriće dokazuje da se posjedovanje elektročula produžilo sve do salamandera. A još više iznenađuje da se istraživanjem naviše duž evolucionog lanca dolazi do prilično neobičnih rezultata. Platipus ili kljunar, pliva iako su mu oči, uši i usta čvrsto zatvoreni. A opet, ova životinja manevriše pod vodom sa nevjerovatnom spretnošću, lako i vješto otkrivajući račiće ukopane u dno.

Smatralo se da platipus jednostavno posjeduje nevjerovatno osjetljivo čulo dodira, a onda je jedan drugi njemački istraživač po imenu Hening Šajh, sproveo 1985. godine nekoliko eksperimenata. Otkrio je da platipus itekako prepoznaje razliku između napunjene i prazne baterije, iako su obje bile sakrivene ispod cigala. Takođe je pokazao da platipus uspješno može da izbjegne mreže ukoliko se iza njih stavi napunjena baterija, ali ne i ako je ona prazna. Nekako, platipus je uspijevao da „vidi“ električnu bateriju.

Iako je elektročulo korisnije pod vodom nego u zraku, moguće je da ga imaju i neke suhozemne životinje. U časopisu Priroda, Teodor Vonstajl je napisao da i zvečarke posjeduju takvo čulo. Izgleda da zveckanje zvečke u repu omogućava zmiji da detektuje statički elektricitet. Kada naboj postoji, šiljati vrh zmijinog jezika smjesta osjeti drugi električni naboj u atmosferi, zapravo pozitivno naelektrisanje od vlage. Sposobnost detektovanja vlage na daljinu pomaže zmiji da locira potencijalni plijen – male sisare, na primjer. Za sada još niko nije pokušao da eksperimentalno provjeri teoriju ili da detaljnije ispita da li se na jeziku zmije nalaze modifikovane elektroosjetljive ćelije.

Sasvim je moguće da postoje i druge vrste životinja sa razvijenim elektročulima. Ipak, čovjek je još uvijek nesvjestan njihovog prisustva. Mačke razvijaju moćan statički naboj po površini krzna, a imaju i 24 super osjetljiva brka tamo gdje druge životinje imaju eletkroreceptore. Da li je to savršeni detektor kojim ove životinje otkrivaju miševe, ili tek puki ostaci daleke evolutivne prošlosti?