Pratite nas

Sudbine

Ovo je Marko samohrani otac troje male djece: MAJKA IH JE NAPUSTILA UOČI NOVE GODINE, ALI JA IH NIKADA NEĆU IZDATI

Published

on

Postoje ljudi oko nas koji svoju muku i tugu nose ćuteći, ne žaleći se i ne opterećujući nikog svojim problemima. Takve ljude najčešće ne primjećujemo ili zatvaramo oči pred njihovom mukom, kaže Branko Stanković, autor TV emisije Kvadratura kruga koji ovakve i slične priče bilježi godinama.

Jedna od takvih jeste i životna priča mladog tate Marka Ljubovića iz Titela. Marko je jedan od onih koji u sebi nosi sav teret koji mu je život natovario na leđa. Odnedavno sam podiže troje djece koju pokušava da prehrani odlazeći u nadnicu, od čega mjesečno može da zaradim kako kaže, da se prehrane. Za njega zasad stalnog posla nije bilo iako ga je tražio pa se sam snalazi kako zna i umije.

Sve što je stekao, stekao je svojim rukama jer osim njih i svog konja drugo nema ništa… Tako se prehranjuju.
Dok sve to stidljivo priča, pored njega na krevetu sjede njegovo troje djece – najstariji sinčić, mlađa kćerkica, i treća, najmanja, mjezimica u njegovom naručju.

Nijedan posao ne odbija, milostinju ne traži, a s konjem izvlači drva, radi, tovari, pretjeruje šta god kome treba i šta god ko zatraži.

O tome svjedoči i Markova komšinica, tetka Staka, koja za mladog oca ima samo riječi hvale: vrijedan, radan, pošten, nikad ne kasni, uvijek tačan i preponosan da uzme pomoć čak kad mu je i drugi otvoreno nude. A koliko naplaćuje?

Koliko ko da, tako veli gospa Staka kojoj se našao nekoliko puta od pomoći, posebno otkad joj je muž umro pa od težih poslova ne može sve sama.

“Svaki posao prihvata, ide u šumu, radi, kad mu nešto ponudim, njemu je prosto neprijatno da uzme čak i kad mu treba”, priča Staka.

Marko kaže da dvoje starijih idu u vrtić a on brine o najmanjoj, a pomaže mu i sestričina da ih malo pričuva kad on mora u nadnicu, da odradi neki posao i zaradi.

“Oni su mi podrška, snaga i volja da se borim za njih…”, kaže Marko čija su djeca umivena, dotjerana, lijepo obučena…

Znaju da je mama otišla…

“Mama je otišla kod djeda”, kažu dvoje starijih uglas dok najmanja uživa u tatinom naručju. A kada su stigli i pokloni, nastala je velika radost. Marko nije mogao da vjeruje kad su uz poklone stigla i pakovanja brašna, ulja, svega što jednoj kući treba da prezimi zimu.

„Ja sam htio djecu i za svoju djecu moram da se borim kako umem i znam… Sve što sam stekao, stekao sam sam… Do sada mi niko nije pružio ruku pomoći a iskreno nisam ni od koga ništa ni tražio, navikao sam da sve sam u životu zaradim i steknem svojim radom… Nisam navikao da išta od ikog tražim”, započinje priču mladi Marko, samohrani otac troje mališana, s kojima je ostao sam otkad ga je njihova majka napustila prije oko mjesec dana, uoči Nove godine. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending