Pratite nas

Zanimljivosti

Ovo je dvojnik Srećka Šojića: NA SVADBAMA SE LJUDI VIŠE SLIKAJU SAMNOM NEGO SA MLADAMA I MLADOŽENJAMA

Published

on

Malo je ljudi koje nije nasmijao Srećko Šojić iz filmskih I TV serijala “Tesna koža” i “Bela Lađa”. Glumio ga je Milan Lane Gutović, koji je preminuo u avgustu 2021. u 76. godini života.
Međutim, javnosti je skoro nepoznato da legendarni glumac ima dvojnika. On se nalazi u ariljskom selu Mirosaljci (Srbija).

Milenko Čakervić apsolutni je Šojićev dvojnik, a ovakav imidž ovaj Ariljac njeguje i prije nego što je lik Šojića postao popularan. Ista frizura, građa i nezaobilazni brkovi, pa ne treba ni da čudi što u ovom kraju Milenka svi znaju.

“Po imenu me zovu samo moji ukućani, svi ostali me znaju kao Šojića. Meni to nikad nije smetalo, simpatično mi je. Ljudi me svuda prepoznaju, a kad god idem na neko veselje ovdje u našem kraju, više se slikaju sa mnom nego sa mladom i mladoženjom. Često me omladina povuče za brkove i pita – Roćko, da li su pravi – kaže uz osmjeh Milenko.

On nema limuzinu već se vozi u ladi nivi, nije na čelu nikakve stranke, ali je zato glava mnogočlane porodice koja obrađuje više od 30 hektara zemlje. Umjesto političkih partnera i Ćirka svaki dan je sa beračima i otkupljivačima malina.

Zavrnutih rukava i dubokim gumenim čizmama u njivi umjesto u elitnim restoranima, Milenko kaže da se često slaže sa onom Šojićevom – “ne cvate cveće ni u naše preduzeće”.

“Za razliku od pravog lika koji je poprilična ljenčuga u seriji, kod mene nema odmora dok traje obnova. Na selu se radi od jutra do mraka, naročito kad je sezona malina. Svi smo u našim fabrikama pod otvorenim nebom. Nekad je zarada dobra, nekad slabija. Imamo krave, ovce, pravimo sir. Stružemo drva i tu nam takođe kapne po neki dinar. Ima posla ko hoće da radi – priča nam ariljski Šojić.

Sa supgom Milevom na pravi put izveo je troje djece, a sada je porodica mnogo brojnija jer su stigli prvo unuci, ali i praunuci. (Naj portal)

Zanimljivosti

Misterije: Kako je grad sa 40.000 stanovnika nestao preko noći?

Published

on

Prije oko 4.500 godina nastao je grad Mohendžo-daro, koji se nalazio na području današnjeg Pakistana. Grad je na svom vrhuncu imao i do 40.000 stanovnika. Onda je iznenada nestao u ruševinama.

Mohendžo-daro je jedno od najvećih gradova civilizacije Harapan ili civilizacije doline Inda. Rakhaldas Bandiopadhiai ga je otkrio 1922. godine.

Parirao velikim silama

Tokom 1930-ih, velika iskopavanja su sprovedena na lokalitetu pod vođstvom Sir Johna Marshalla, D.K. Dikshita i Earnesta MCcaya.

Iskopavanja se i dalje sprovode. Međutim, želja mnogih arheologa je da se ovo nalazište maksimalno zaštiti od spoljnih faktora ili da se zatrpa, jer će brzo nestati.

Ovaj grad je, bez sumnje, parirao velikim silama starog Egipta, Mesopotamije i Krita. Život u ovom gradu je trajao jako dugo, on se razvijao i rastao, dok iznenadan nije pao i nestao.

Drugi gradovi civilizacije u dolini Inda propale su otprilike u isto vrijeme.

Inače, Mohendžo-daro u prevodu na znači “Humka mrtvih ljudi”. Prema UNESCO-u, nalazište se prostire na 250 hektara. Ali je samo trećina arheološki iskopana.

Grad je nastao oko 2.500 godina prije nove ere i njegova izgradnja je bila dobro planirana, na šta ukazuje urbani plan grada. Veći dio grada bio je izgrađen od pečene cigle, koje su bile standardizovani građevinski materijal.

Na svom vrhuncu, metropola je imala ravne puteve koji su se ukrštali pod pravim uglom, stvarajući gradske blokove poređane sa gradskim centrima, javnim kupatilima, kulturnim centrima, sakralnim građevinama za sveštenike, složenim sistemom odvodnjavanja i velikom žitnicom.

Ovo je 10 najljepših svjetskih gradova: POGODITE KOJI JE PRVI NA LISTI

Kuće su bile opremljene kupatilima od cigle, a mnoge su imale i toalete. Otpadne vode iz njih su odvođene u dobro izgrađene kanalizacije koje su tekle duž središta ulica, pokrivene ciglama ili kamenim pločama. Cisterne i bunari fino izgrađeni od pečene cigle su održavali javne zalihe pitke vode.

Pored svega što drevni grad jedne civilizacije može da sadrži bilo bi očekivano pronaći i grad mrtvih, odnosno groblje. Ali groblje nije otkriveno. Umjesto toga pronađeni su skeletni ostaci 40 osoba rasuti po čitavom drevnom gradu.

Napušteni grad

Oko 1800. do 1700. godine prije nove ere, Mohendžo-daro biva napušten. Ranije se mislilo da je grad uništen napadom spoljnih neprijatelja, poput indoevropljana. Međutim, nema tragova požara, niti bilo kakve razorne katastrofe.

U slojevima ruševina, pepela i krhotina nađeno je 40 skeleta. Neki su ležali na ulicama u zgrčenim položajima poput žrtava kastastrofalnog događaja.

U prostoriji sa javnim bunarom, u jednom dijelu grada, pronađeni su skeleti dvije osobe za koje se činilo da su očajnički koristile svoje posljednje ostatke energije da se popnu uz stepenice i da izađu na ulicu.

U blizini su ležali prevrnuti ostaci još dvojice. Na drugim mestima u toj oblasti pronađeni su “čudno izobličeni” i nekompletni ostaci devet osoba, vjerovatno bačenih u jamu.

U uličici između dvije kuće u drugoj oblasti, još šest skeleta je bilo prekriveno zemljom.

Često se ova scena na nalazištu dovodila u vezu sa napadom neprijatelja.

Međutim, fizičko antropološka studija Keneta Kenedija dokazala je da oni nisu ubijeni, već da su umrli od nečega drugog što nije ostavilo tragove na skeletnim ostacima.

Uspomene iz sarajevskih kafića: ŠTA PIJEŠ, ŠTA ĆE TI TREBA POPITI?

Budući da je ona sprovedena jako davno, nije na odmet odraditi ponovo antropološku analizu skeleta sa fizičko-hemijskim analizama, prenosi Nova.

Značajni dokazi

Jedna od novijih teorija jeste da je drevni grad pretrpio velike poplave i da su ljudi umrli od posljedica bolesti koje se prenose vodom, kao što je kolera.

Nedavna istraživanja otkrila su značajne dokaze o poplavama u Mohendžo-darou u obliku mnogih slojeva muljevite gline.

Rijeka Ind je bila sklona da promijeni svoj tok i kroz vjekove se postepeno kretala prema istoku, što je povremeno dovodilo do poplava unutar granica grada.

Zaista, činilo se da su masivne platforme od cigli na kojima je izgrađen grad i utvrđenja oko njegovih dijelova dizajnirani da obezbijede zaštitu od takvih poplava.

Uslovi bi bili idealni za širenje bolesti koje se prenose vodom, posebno kolere, iako se ne može dokazati da su se pojavile epidemije kolere.

Možda je u pitanju neka druga zarazna bolest, za koju su neophodna dodatna ispitivanja skeleta, prenosi “sveoarheologiji”.

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending