Pratite nas

Sudbine

Ovako je Brena udarala Saleta: POGLEDAJTE KAKO JE SUPRUGA MUŽU PROMIJENILA OPIS

Published

on

Petina žrtava porodičnog na’ilja su – muškarci. To je tabu tema i često se muškarcima žr'vama još manje vjeruje nego ženama. DW je razgovarao sa jednim muškarcem koji je jedva izašao iz pakla na’ilja i riješio da pomogne i drugima. A nas je njegova priča podsjetila na “ljubav” Brene i Saše Popovića s početka osamdesetih godina, kada su živjeli zajedno. U te četiri godine je bio situacija kada je Brena sa Sašom znala bukvalno obrisati pod.

Kad je Tami Vajsenberg upoznao svoju partnerku, razmišljao je tipično muški: „Ja sam njen zaštitnik!“ Ona je pričala da je bivši partner tukao, da je bila nesretna. To ga je dirnulo. Želio je da pomogne, da je spasi, i pokaže da muškarci mogu da budu i drugačiji.

„Tada nisam primijetio da je to bio njen trik da me pridobije i manipuliše“, ispričao je za DW Vajsenberg. .

On izgleda kao muškarac pun samopouzdanja, visok, snažan, pun energije. Priča mirnim glasom kako je u vezi postao žr'va na’ilja. To je teško zamisliti kad imate pred sobom ovolikog čovjeka, ali i to je kliše – da žr'va mora biti nježna i slaba.

Tami i ta žena su uselili u zajednički stan. Živjeli su zajedno, on je podržavao finansijski. Ubrzo sasvim dijele svakodnevicu, a i bankovni račun. U dobroj mjeri zavise jedno od drugog, a onda….

„Počelo je kad smo bili na odmoru u hotelu koji nije odgovarao njenim željama“, priča Vajsenberg.

„Nije htjela da plati hotel. I zahtijevala je od mene da je podržim i kažem vlasniku hotela kakvo smeće nudi gostima. To nisam učinio jer me je bilo sramota. Sjeo sam u auto i čekao da ona to sama obavi. Kad je došla, pljusnula me snažno i vikala. Pomislio sam da nikad više neću smjeti da se usudim da je ne podržim.“

Njegova partnerka je pravdala ispad teškim djetinjstvom. I on je to prihvatio.

„Osjećao sam se kao sluga koji je uvijek htio da joj se svidi. To mi je bilo najvažnije. Bilo je poznato kakvo voće ona želi, kako mora biti ubrano, kako servirano. A ako nije bilo tako, letjelo je meni u glavu. I tu se uvijek nametao pritisak da joj se moram svidjeti jer ću onda imati svoj mir.“

Ali nije se svidio. Ili nije dovoljno. A očekivanja su rasla. Pojačali su se ispadi i na’ilje. Tami Vajsenberg je s lomovima kostiju i posjekotinama morao u bolnicu. Uprkos tome, on se nije branio, nije uzvraćao na’iljem. Svih tih godina se nadao da će žena jednog dana shvatiti da mu čini nepravdu.

„Bio sam 24 sata na dan pod pritiskom da funkcionišem, ispunjavam zahtjeve, ne ponavljam greške. Bio sam stalno zauzet. Nisam imao vremena da osjetim samoću, da razmišljam o svojoj situaciji“, priča Tami.

Njegova partnerka je u međuvremenu kontrolisala društvene kontakte. Ljudi koji su mogli da doznaju nešto o na’ilju i možda pomognu – izbjegavani su – pa i članovi porodice.

U Njemačkoj se godišnje oko 26.000 muškaraca registruje kao žr'ava porodičnog na’ilja. Ali, ko će vjerovati muškarcu kad kaže da ga žena mlati? Jer, ranjivi muškarac, koji nije nasi'nik nego žr'va na’ilja, u društvu nije predviđen.

To potvrđuju i istraživanja naučnice Elizabet Bejts sa Univerziteta Cumbria u Velikoj Britaniji.

„Na televiziji i u programima komičara je na’ilje nad muškarcima humorističko sredstvo. Mi se onda smijemo na’ilju žena nad muškarcima, ali to ima posljedice. Niz stvari sprječava muškarce da zatraže pomoć. U to spada strah da se muškarcu neće vjerovati. A način kako mediji izvještavaju o na’ilju može uticati na taj strah.“

Istraživanje pokazuje da se muškarci zbog takvog odnosa društva često ni sami ne doživljavaju kao žr've. Ali imaju teške zdravstvene poteškoće. „Oni opisuju dugoročne mentalne i tjelesne probleme kao posljedicu na’ilja“, kaže Bejts.

To potvrđuje i Tami Vajsenberg. I za njega je psihičko na'ilje bilo bolnije nego fizičko.

„Jednog dana je stala pred mene i skinula kućni ogrtač, bila je potpuno gola. Onda je počela da se sama udara i grebe govoreći: ‘Prestani! Jao! To boli!’ Stajao sam pred njom kao paralisan i pitao se šta je sad ovo?“

Njegova partnerka je onda ponovo obukla kućni ogrtač i iz džepa izvukla mali diktafon kojim je sve to snimila. I zaprijetila mu da će ga ucjenjivati ako bude pričao o njenom na'ilju.

„Nisam mogao ni da se mrdnem. Bojao sam se da ću izgubiti ugled u društvu, na poslu i da uopšte neću biti shvaćen kao žrtva na’ilja nego kao na’ilnik.“

Brojke potvrđuju da muškarci širom svijeta imaju slična iskustva. U Meksiku, prema zvaničnim statistikama, muškarci čine četvrtinu žr'ava porodičnog na'ilja. U Keniji, Nigeriji ili Gani su nezaposlenost i siromaštvo česti razlozi napada partnerki. A širom svijeta nedostaje adekvatna pomoć za muškarce žr've na’ilja.(Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending