Slovenski pozorišni i filmski glumac Radko Polič – Rac preminuo je u 81. godini, Otišla je još jedna legenda jugoslovenske kinematografije,. Polič je igrao u više od 100 pozorišnih predstava i jednako toliko filmskih i radijskih ostvarenja i potvrdio se kao karizmatični glumac.

Bio je jedan od najvećih filmskih i pozorišnih glumaca bivše Jugoslavije, dobitnik svih najvažnijih jugoslavenskih i slovenskih nagrada, elokventan, strastven, nekonvencionalan i duhovit sagovornik te oštar i beskompromisan kritičar političara i njihovih poteza. Mnogi su ga doživljavali kao jugonostalgičara. O tome je on govorio:

Da, proglasili su me jugonostalgičarom s negativnim predznakom. Nisam pripadao ni jednoj stranci, ali su me napadali sa svih strana. Jedan kolega iz slovenske Drame rekao mi je da idem dolje kod svojih Hrvata, Bosanaca i Srba, jer mi je tamo mjesto. Jedva sam se suzdržao da ga ne razbijem. Govorili su mi da sam srbofil, hrvatofil, četnik, ustaša… Sve sam bio. Rekao sam im neka se odluče što sam. Tad sam shvatio da neki ljudi brkaju osnovne historijske činjenice i nemaju pojma o Drugom svjetskom ratu. Bila su to vrlo čudna vremena. Čak sam doživio i neku vrstu atentata, ali o tome ne želim govoriti. Imao sam i konflikt s policijom, kad su me dvojica zgrabili i legitimirali. No nisam se bojao.

Gocoreći o tim vremenima Radko je nastavio:
“Kada se raspala Jugoslavija bio sam bijesan, ljutit, zbunjen… Kad je Tito umro 1980. godine, jako sam se posvađao s ocem, koji je bio partizan u Drugom svjetskom ratu. Tad sam mu rekao da će najkasnije 1991. godine biti rata u Jugoslaviji. I pogodio sam. On mi nije vjerovao, a ja sam mu objašnjavao da smo svi u govnima, jer jača mržnja na sve strane. U to sam vrijeme puno snimao u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, i vidio sam kako se širi mržnja. Kad smo snimali u Bosni, imali smo velike frke, na planu snimanja je pisalo: ‘Sutra se snima u srpskom selu’ ili ‘Sutra se snima u muslimanskom selu’, a onda su nam davali savjete što smijemo, a što ne smijemo raditi ili govoriti u tim selima. To mi je bilo katastrofalno. Počele su i svađe.

U tom, periodu Radko će se fizički obračunati sa Batom Živojinovićem.
“Dok smo snimali neko ratno smeće, jako sam se posvađao s Batom Živojinovićem. On je govorio misleći na Miloševića: ‘Sad će doći spasitelj!’. Pitao sam ga je li on normalan, jer je on često imao grube šale. Rekao sam mu: ‘Bit će rata’, a on je nastavio po svome govoreći mi:

‘Sad ćete vi vidjeti!.

Jako smo se posvađali i na kraju stravično potukli usred snimanja u Beogradu. Jedva su nas razdvojili. Tad sam se s njim vidio posljednji put.

Sjećam se i protuvojnog skupa u Skoplju, gdje smo stigli posebnim avionom, kad sam na bini čuo za Pakrac. Znao sam, sad će početi klanje. U avionu je bila i Tereza Kesovija, koja nas je nagovorila da se spustimo u Dubrovniku. Otišli smo na njino krasno imanje, kojeg za sedam dana više nije bilo. Pamtim i Dubrovnik, u koji sam uvijek bio zaljubljen, i onog idiota koji je izjavio da će sagraditi novi Dubrovnik. Imao sam dojam da su ta vojna lica sretna što imaju rat.

Kako pamtite rat na ovim prostorima?
Najveća zla su se događala onda kad se historija zaboravljala jer se tad počela ponavljati. Nikad nisam mislio da ću napisati otvoreno pismo Miloševiću, koje je čak bilo objavljeno u Politici. Na kraju sam skoro napisao: ‘Marš u pičku materinu!’. Nikad neću zaboraviti grozne snimke strijeljanja iz Sarajeva, koje su prikazivale starce i mlade djevojke u nekoj uličici, koje je neki pomahnitali idiot ubio, dok je drugi vikao: ‘Snimaj!. Onda je drugi pitao: ‘Jel’ snimaš?’ i idući od jednog do drugoga pucao im u glavu. Tad sam mislio: ‘Jebem ti ratove, jebem ti život tko ti je dao pištolj u ruke, što je u tvojoj glavi?’. Užas i katastrofa. Ja ne razumijem ratove i nikad nisam razumio što je to u čovjeku što ga od pamtivijeka tjera na ubijanje. Mislim da su za to sposobni samo ljudi.

Dobili ste sve najvažnije kazališne i filmske nagrade i u bivšoj zemlji i u Sloveniji, od Zlatne arene do Prešernove nagrade.
To ne vrijedi ništa. Sve sam ih bacio kod jedne selidbe. Ne skupljam ni izreske iz novina ni fotografije. Ne znam kome bi to koristilo. Jedino sam filmske nagrade dao Filmskome muzeju Slovenije. Onda sam sljedeće godine dobio Prešernovu nagradu, koja je završila u ladici. Kad sam dobio prvu Zlatnu arenu, u intervjuu sam rekao da sam u govnima jer sad neću dvije godine dobiti nikakvu ulogu. I to se dogodilo. Bila su takva vremena. Sad je drukčije.

U filmskim krugovima i danas se spominje film iz ‘70-ih ‘Što je s tobom, Nina’, u kojem ste snimili, kako se govori, vrele scene seksa sa Snežanom Savić. Je li snimanje bilo uzbudljivo?
U tome nije bilo ništa vrelo, neki prikaz ljubljenja i grljenja. Međutim, sebe ne gledam na filmu ni na televiziji. Ne vidim u tome nikakav smisao. Jedino sam gledao ‘Noćne brodove’ Igora Mirkovića. Scenarij je bio genijalan, prštio je od pozitivnog autosarkazma i cinizma. Međutim, u filmu se sve to izgubilo, te scene s autoironijom su izrezane. Bio sam jako ljutit i deprimiran. Bez toga je film previše tmuran.

U seriji ‘Balkan express’ glumili ste neobičnog njemačkog kapetana Ditricha. Kako je nastao taj lik?
Bilo je jak zabavno, ekipa je bila fantastična. Redatelj je htio da kapetan Ditrich bude tipičan Švabo, ali ja sam ga htio prikazati kao najnormalnijeg čovjeka. Malo smo promijenili scenarij i tako je nastao šarmantan kapetan Ditrich, koji je svjestan rata i koji se zaljubljuje. (Naj portal)