Pratite nas

Sudbine

Otac za primjer: MALOG ADAMA MAJKA JE OSTAVILA U PORODILIŠTU, TATINA LJUBAV JE SVE ŠTO IMA

Published

on

Preslatkog dječaka Adama Petrovića, koji ima 20 mjeseci, majka je ostavila u porodilištu. Njegov otac Aleksandar od početka je djetetu sve što ima, trudeći se da mu, pored roditljske ljubavi pruži i normalne uslove za odrastanje.

Ipak, okolnosti su htjele da ova skromna porodica ostane bez krova nad glavom. Banka im je oduzela porodičnu kuću u Bajinoj Bašti, te su morali da se presele u Niš, gdje sada žive kao podstanari. Podstaknuti životnom pričom Aleksandra i malog Adama, komšije su odlučile da se ujedine i pomognu im.

“Kada se rodio moj Adam, njegova majka ga je ostavila u porodilištu. Od tada vodim sam brigu o njemu i borim se sam. Moj otac je preminuo, a majka mi je teško bolesna, tako da nemamo podršku od familije – počinje priču Aleksandar.

Kako kaže, najveća želja mu je da “stane na noge”, izbori se da njegovo dijete ima normalan život i postane dobrar čovjek.

“Borba je veoma teška i bez dobrih ljudi ne znam šta bih. Moj pokojni otac je ima fabriku u Bajnoj Bašti, podizao je kredite i banke su nam uzele svu imoviinu. Kuća u kojoj smo živjeli Adam i ja je takođe oduzeta, pa sam došao u Niš da živim i da se borim. Imam malo registrovano poljoprivredno gazdinstvo, planiram da prodajem domaće voće i povrće i domaće proizvode. Sam plaćam kiriju za kuću i privatni vrtić, jer u državni ne mogu da ga upišem, i dadilju vikendom. Hoću da pokrenem svoju priču, da imam za svoje dijete i da možemo da preživimo – dodaje Aleksandar.

Boli ga i to što djetetova majka, kao i njena porodica, ne žele da čuju za malog Adama.

“Sudski proces treba da se pokrene protiv Adamove majke koja ga je ostavila u porodilištu. Ona treba da se liši roditljeskog prava, mada ja imam faktička sva prava, imam rješenje Crentra za socijalni rad, da sam preuzeo dijete, da vodim brigu, da majka nije željela nakon porođaja. Nisam u kontaktu sa njom, ne zanima je ništa, nijednom nije nazvala za ovih 20 mjeseci da pita kako joj je dijete, niti su njeni roditelji ikada nazvali. Sam vodim borbu, sam ga presvlačim, kupam, hranim, pružam mu veliku ljubav, ljubav i oca i majke. Radim dosta, tri mjeseca sam bio u teškoj nadnici, brao maline i kupine, da bih imao nešto novca da počnem svoj posao.

Na teškom putu im pomaže vjera u bolje sutra, ali i komšije. Ljudi dobrog srca odlučili su da se ujedine i pomognu im da opet imaju svoj siguran krov nad glavom. Apel da se pomogne malom Adamu i njegovom tati prva je uputila komšinica Milica Bakić zajedno sa još jednom drugaricom.

“Adam i njegov tata su živjeli u Bajinoj Bašti. Doselili su se u Niš, a Adam, osim tate, nema nikoga ko bi mu pomogao u životu, nema djeda, tetku, teču… U jako su teškoj finansijskoj situaciji, otac plaća kiriju, vrtić, sve sam i mislim da im treba pomoć – poručuje komšinica Milica. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending