Sudbine
Oni žive bajku: AMERIKANKA TEREZA PRODALA ROLEKS DA BI KUPILA ŠTALU NA TARI
Tereza je Amerikanka, Boris je porijeklom iz Slavonije. Upoznali su se u Švajcarskoj, živjeli u Belgiji pa u Beogradu, a od 2015. su na Tari gdje su kasnije sagradili svoj dom i osnovali domaćinstvo.
Priču o njihovom životu mnogi ne razumiju, ali oni koji ih upoznaju, ne samo da će je shvatiti već će se duboko i zamisliti. Porodica Šimurina na Tari živi bajku.
Tereza je bila profesionalna odbojkašica, devet godina je igrala i za reprezentaciju, a posljednju sezonu u sportskoj karijeri igrala je u Cirihu. Tamo se, kao sportski menadžer, našao i Boris, bilo je to u decembru 2009. godine.
“Kada sam ušla u hotel, on je bio u grupi od nekoliko mladića iz Rumunije. Imao je svjetlu kosu i svjetlu kožu. Vidjela sam da je drugačiji od ostalih ali ništa drugo. Kasnije, kada je trebalo da potpišem radnu dozvolu, lično sam se srela sa njim. On nije bio moj agent, bila sam malo sumnjičava, a on mi je rekao: Ne brini, nećemo da te pošaljemo kući, iako si igrala loše, ostavićemo te. To je meni bilo interesantno i tako je počelo”, smije se Tereza, a priču prenosi RTS Sasvim prirodno – Zvanični kanal.
Boris je iz Belgije dolazio u Švajcarsku, a poslije samo dvije sedmice poznanstva, rekao joj je da će se vjenčati, da će imati više djece a da će prvo doći dječak i da će se zvati Ranko, po njegovom djedi.
Po dolasku na Taru, godinu i po dana su živjeli na relaciji Tara-Beograd a onda su se konačno preselili. Svjesno su odabrali da prvo iznajme vikendicu u kojoj su živjeli, kako bi imali vremena i pronašli mjesto za svoj dom.
Mjesto gdje im je sada dom, vidjeli su prije desetak godina, kada su prvi put došli na Taru. Izgradili su je u divljini, gdje nema u blizini drugih kuća.
“Imamo šest pasa, oni laju, a to ljudi ne žele da slušaju, nama pružaju sigurnost. Želimo slobodu za nas i djecu, za životinje koje se kreću slobodno, da ne moramo biti uz njih. Djeca nam idu gdje žele, igraju se u šumi, psi su sa njima, ako je neka opasnost, jer ovdje ima divljih životinja, psi će zalajati. Ljeti kada turisti šetaju, vežemo pse, inače ne. Nismo željeli nikom da smetamo i budemo opterećeni okruženjem”, skromna je Tereza.
Juna 2020. krenuli su u gradnju, a u jesen se uselili. Sagradili su kuću brvnaru, manju brvnaru koja služi kao sauna i kupatilo i dve štale. Imaju kokoške, stado od 19 koza, dva konja i ždrijebe.
Kuća brvnara u osnovi nema ni 30 kvadrata ali je za ovu višečlanu porodicu dovoljno. Jedna prostorija u prizemlju, gdje svi borave i gdje roditelji spavaju, na spratu dječja soba. Između basamaka drvenih zidova prirodna izolacija od mahovine, ušuškano i toplo.
Na krevetima i podu ćilimi, sav namještaj od drveta ručno izrađena. Na sredini kuće otvor, ispod poda ozidan prostor koji služi za čuvanje hrane, ostava koja ima funkciju frižidera. Nemaju struju, ni vodu u kući, nemaju ni jednu mašinu niti električni uređaj, ne treba im. Šest solarnih panela proizvode struju koja im je potrebna za telefone i računare. Smederevac grije cijelu kuću. Vodu donose sa izvora udaljenog sedam kilometara, ništa im nije teško.
Tereza uživa u svim svojim poslovima, za sve ima vremena i svemu što radi, a prije svega djeci, u potpunosti je posvećena. Prije dolaska na Taru, život je provela u velikim gradovima i imala sve što civilizacija nudi, što ženi “olakšava” život. Bez svega toga, danas ima volju, snagu i radost. Dan započinje u svitanje.
“Ustajem rano, hranim životinje, muzem koze a onda spremam doručak. Djeca ustaju, doručkujemo, organizujemo vrijeme za školu, igru, pripremu ručka. Kada sam živjela u gradu, mašina pere sudove, druga veš, u rerni se priprema ručak, ja u to vrijeme odem sa djecom u park i pratim njihov svaki pokret, radim četiri stvari odjednom ali nigdje nisam dovoljno prisutna, bez strepnje, opreza, straha.
Ovdje toga nema, mogu samo raditi jedan posao ali sam potpuno posvećna. Kada kuhate na smederevcu, onda ne možete raditi ništa drugo, kada učim sa djecom ili ih grlim, ja ni o čemu drugom ne mislim, kada hranim stoku, ja sam sa životinjama, svi to osjećamo. Navikla sam da perem sudove sa malo vode bez sudopere, veš ljeti perem na izvoru i u svemu tome uživam, ništa mi nije teško, ja sam sretna”, kaže i apsolutno joj vjerujemo jer sreća krasi njeno lice.
Boris je dio Terezinih obaveza, zbog trudnoće, prije svega jutarnje namirivanje stoke i mužu, preuzeo na sebe. Obezbjeđuje vodu, drva i sve što je potrebno, uvijek imaju puno posla. Koliko novca je potrebno za život iz bajke Boris i dalje radi svoj posao ali putem interneta. Njegova zarada im je jedini finansijski prihod.
“Zarađujem solidno i to je nama dovoljno. Mi nemamo puno troškova, nemamo račune osim telefona i interneta, struju sami proizvodimo. Jedemo sve što proizvedemo ovdje, manje kupujemo i rjeđe odlazimo u prodavnice, kupujemo i hranu za životinje ali imamo sve što treba, ni u čemu ne oskudijevamo.
Kada ne bi bilo tog prihoda, opet bi živjeli lijepo. Tereza, od mlijeka 14 koza, napravi dva kilograma sira. Kada bi imali veće stado, što planiramo, i kada bi svaki dan proizveli 10 kg sira, koji se može prodati po 12 eura, to je sasvim dovoljno novca, uvijek postoji način da se zaradi na imanju. Sada ništa ne prodajemo, sve proizvodimo za nas, velika smo porodica“, zadovoljan je Boris. (Naj portal)
Sudbine
Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!
Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.
„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.
Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.
„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.
Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.
„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“
Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.
„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.
I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.
Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.
„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.
Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.
„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.
Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.
„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti4 sedmice
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti4 mjeseca
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON