Pratite nas

Sudbine

Ona radi za organizaciju “Kurve Bildungs”, a on svira u bendu ‘Faking jazz”: UPOZNAJTE MARTINA KOJI JE SA SEJDOM I DJECOM DOŠAO DA ŽIVI U SARAJEVO

Published

on

Martin Seusing je u februaru 2021. godine sa suprugom i djecom došao iz Njemačke da živi i radi u Bosni i Hercegovini. On je profesionalni muzičar, saksofonista. Prije dolaska u BiH u rodnom Kielu je svirao u velikom orkestru koji je bio dio jednog socijalnog projekta jer je bio sastavljen od muzičara, migranata koji su došli u Njemačku, piše DW (https://www.dw.com/bs/nijemac-na-privremenom-radu-u-bih/a-).

Njegova supruga Sejda je Turkinja iz Ankare. U Njemačku je došla da studira. Martin ju je upoznao na nekoj zabavi gdje je svirao i već 13 godina su u braku iz kojeg imaju dvoje djece. Kćerka Lamija ima pet, a sin Junuz 10 godina.

“Najprije smo došli u Zenicu jer je moja supruga tamo dobila posao. Tu smo ostali samo mjesec dana i preselili smo se u Sarajevo jer smo za djecu tražili odgovarajuće škole i vrtiće koje smo tamo našli”, kaže Martin.

Martinova supruga radi u njemačkoj organizaciji KURVE Wustrow Bildungs – und Begegnungsstätte für gewaltfreie Aktion e.V. koja na balkanskim prostorima djeluje kao Centar za nenasilnu akciju (CNA) sa uredima u Sarajevu i Beogradu i rade na izgradnji mira kroz promociju kulture nenasilja u regionu bivše Jugoslavije, od Sjeverne Makedonije, preko Kosova, pa sve do Hrvatske.
“Po dolasku u Zenicu nije mi bilo lako. Ja sam inače otvoren čovjek, volim komunicirati sa ljudima ali nikoga nismo poznavali i teško sam stupao u kontakt sa ljudima. Došli smo u jeku najgore pandemije koronavirusa kada su postojali karantini, razne zabrane i sl., a prepreka je bila i ta jezička barijera. Samo što smo upoznali par divnih ljudi i već smo morali seliti za Sarajevo”, kaže Martin.

U Sarajevu su Martin i njegova porodica opet počinjali sve iz početka, od upoznavanja načina života do stvaranja kruga poznanika jer nikoga nisu poznavali. Navikavanje na novu sredinu i društvo najteže je padalo djeci. Pošto nije radio, Martinov glavni zadatak je bila briga o djeci koja sad idu, jedno u vrtić, a drugo u međunarodnu školu gdje uče na engleskom jeziku. Sada Martin ima i nekoliko honoraranih poslova:

“Držim privatnu nastavu, časove saksofona za nekoliko djece kao i muzičku radionicu u jednom međunarodnom dječijem vrtiću”, kaže Martin za DW.
Martin Seusing svira u jednom džez bendu za koji kroz smijeh kaže da se zove ‘Faking jazz band tu night’.

“Na naše nastupe dolazi puno ljudi tako da imam prilliku upoznati interesantne, različite ljude, svako veče nekog novog”.

Pored svega Martin je član i sarajevskog pank rok benda S.P.U.K. (Sreća pojedinca uspjeh kolektva). Na naše pitanje kako je upoznao ove momke i počeo svirati sa njima, on priča:

“Jedno jutro sam odveo djecu u školu i izašao da fotografišem ulice u centru Sarajeva. Sjećam se bilo je ružno vrijeme, puno magle, padala je kiša i primjetio sam ovog momka (Narcis Merdan prim.autora) kako pere prozore na jednom lokalu”, priča Martin.

Stupili su u kontakt i Narcis ga je pitao odakle je, na što se Martin malo našalio rekavši da je Turčin koji studira muziku u Njemačkoj. Evo kako objašnjava zašto se tako predstavio:

“Kad god nekog novog upoznam u Sarajevu i kažem da sam Nijemac odmah me pitaju ‘Šta ćeš ti ovdje, otkud Nijemac da živi ovdje?’ Meni je to toliko bilo dosadilo da objašnjavam i počeo sam se predstavljati kao Turčin jer supruga mi je svakako Turkinja, od nje sam naučio malo turskog, a i djeca imaju takva imena”, kaže Martin kroz smijeh i dodaje kao drugi razlog:

“Kad kažem da sam Nijemac ovdje gotovo svi znaju po malo njemački ili pričaju samnom na engleskom, a ovako ako sam Turčin mogu da učim bosanski i pričam sa njima. Onda su me zvali ‘arkadaš’ i tako se stvarala dobra atmosfera”, priča Martin.

Kada je Narcisu objasnio šalu Narcis mu je kazao da svira u pank rok bendu u kojem je jedan od članova i Seno profesionalni prevodilac njemačkog jezika, te ga pozvao da dođe na njihovu probu i svira sa njima. To mu je bio i izazov jer do tada nije svirao ovu vrstu muzike i tako je počela saradnja.

Pored toga svidjela mu se i atmosfera u bendu jer niko od članova drugima ne nameće nešto svoje ili naređuje, a kad je tako dobra kolegijalna atmosfera onda se može napraviti i dobra muzika. Snimili su nekoliko stvari, a poslednja nedavno objavljena pjesma „Pravda za“ posvećena je borbi očeva Davora Dragičevića i Muriza Memića, čiji su sinovi David i Dženan ubijeni, a za šta još niko nije odgovarao.

“Drago mi je da u našim pjesmama obrađujemo i ozbiljne sadržaje i da naša muzika nije nešto što se pravi radi nekakve žurke, već da imamo i neke ozbiljne poruke”.
Mladi Nijemac kaže da je obišao i više mjesta u BiH. Pored Zenice i Sarajeva upoznao je Mostar, Banja Luku, Višegrad, Srebrenica i druge gradove.

“Ono što mi se najviše sviđa u Bosni i Hercegovini je priroda, a osjećaj beznadežnosti koji primjetim u ovdašnjim ljudima je ono što mi se ne sviđa. Mnogi su odustali od vjere u budućnost. Jednostavno su odustali od toga da sami sebe unapređuju i da unapređuju zajednicu. Primjećujem da je sve manje vjere u to da se problemi mogu riješiti jer jednostavno u ljudima nedostaje vjere da se nešto može popraviti”, kaže za DW Martin Seusing. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending