“Pozdrav svima, ja sam jazavičar i zovem se Šećer. Imam šest i po mjeseci, rođen sam 14. februara, što je mojoj Marijani i njenom suprugu posebno bilo drago, a kako sam postao terapeutski pas i unuk bakama i dekama u Domu za stara lica “Bakina i Dekina Priča”, reći će vam ona u čijim rukama je moj povodac, ali i srce.
Čolić
“Šećera smo uzeli kao rođendanski poklon, bio je jako mali, imao je mjesec i po dana, ali je već bio odvojen od majke i bio je spreman za preuzimanje pa smo otišli po njega u Rumu. Kada smo se vraćali, prvi put se vozio kolima sa nama, prvi put nas je vidio i bio je toliko nježan, legao je u krilo na ćebence, gledao je u mene, pa u supruga. Tada smo razmišljali kako da mu damo ime i toliko je bio sladak, da smo mu dali ime Šećer”, počinje priču Marijana Tadić, socijalna radnica u Domu za stare gdje je “zaposlila” Šećera.
Kako nam je ispričala, Šećer je prva četiri mjeseca redovno jeo čarape po kući, bio je živahan, kakav je i sad, a onda je jednog dana dobio važnu ulogu: Postao je “unuk” dekama i bakama u Domu i samouki terapeutski pas.
“Prva četiri mjeseca bio je živahan, jeo nam je čarape redovno. Ta četiri meseca je maltene bio samo u kući, dok je poprimao sve vakcine. Mi imamo dvorište, ali on živi sa nama unutra. Prvi put kad je trebalo da ostane sam u kući, nije imao ko da ga čuva, svi smo radili. Tada sam ga prvi put povela sa sobom, navikao je na povodac, da se šeta, a i voli vožnju automobilom. Kako sam ga uvela u Dom, tako je on krenuo da se druži prvo sa jednim dekom, a to je bila ljubav na prvi pogled, a onda je bilo “hajde da vidimo kako će drugi da reaguju na njega”, a i on na ceo kolektiv, to je bilo fenomenalno. Reakcije su bile sjajne”, ispričala je Marijana Tadić za Espreso.
S obzirom na to da u Domu “Bakina i Dekina priča” u Beogradu postoji kreativno provođenje vremena, gdje se korisnici zabavljaju i kvalitetno provode dane u domu, Marijani nije bio problem da Šekija uključi u aktivnosti starijih.
“To je počelo u julu, svakog ponedeljka i petka Šećer odlazi u dom, gdje je izuzetno pažljiv prema bakama i dekama, on je hiperaktivan, sve dok ne dođe u dom. Kada stigne tamo, to je jedno fino i kulturno kuče, koje dozvoljava da ga svako podigne, nema da trči od kreveta do kreveta, ide polako od jednog kreveta do drugog. On jednostavno osjeća energiju onog sa kojim provodi vrijeme, to je prosto tako, on je jako osjećajan pas”, objašnjava ona.
Ovaj neodoljivi jazavičar provodi cijelu smjenu sa korisnicima zajedno sa Marijanom.
“Uglavnom sam ja tu sa njim, jer kontrolišemo njegovo ponašanje, da ne skače mnogo, da se neke bake ne uplaše ili neko jednostavno toga dana ne želi da se druži sa njim. Uglavnom bude sa mnom u kancelariji i zajedno idemo u vizite koje traju satima dok obiđe cijeli dom”, kaže Marijana.
Šećer je samouki pas, nije prošao nikakav kurs, nikakvu dresuru, sve što zna, a zna mnogo trikova, naučio je uz pomoć nagrade (hrane i poslastica), a što se tiče njegove dobrote i energije, takav se rodio, a i dosta vremena u komšiluku provodi sa djecom.
Kako nam je Marijana rekla, ima korisnika koji se plaše pasa, pa kod njih Šeki ne dolazi u vizitu, dok je jedan deka osvojio Šekijevo srce na prvi pogled.
“Ovo je bila jedna od aktivnosti da im ispunimo slobodno vrijeme, to je jedna velika razonoda za sve korisnike, kada ga vide to je jedna sreća, kažu: “Evo nam ga Šećer, koji je danas dan, kad će petak, kad će Šećer da dođe”? Nisu ravnodušni prema njemu, ima korisnika koji se plaše, ali niko nije ravnodušan. To je velika sreća, ali u isto vrijeme emotivno, kada deka kaže: “Molim te podigni ga, da ga zagrlim, treba mi zagrljaj”. To jeste tužan i emotivan trenutak, ali ne zaplaču oni, već mi koji smo tu zaposleni, njima je to potpuno normalno, oni njega gledaju kao da je njihov, jedna baka svaki put kada ga vidi kaže: “Gdje mi je unuče?”, ispričala nam je Tadićeva.
Da je ovakva vrsta razonode i možemo slobodno reći terapije za starije sugrađane koji svoje živote provode u Domovima efikasan, govore u priloz snimci nasmijanih baka i deka, njihove reakcije na Šekijev dolazak su neprocjenjive, a on za uzvrat dobija pažnju i količinu ljubavi koja je nemjerljiva.
“On dom ispuni radošću i energijom, korisnici se bolje osjećaju, vrijeme između naših dana kada dolazimo provodi se tako što pričaju o njemu, on je glavna tema, tema zbog koje se ne razmišlja o depresiji. On je naš pas, pas našeg doma i ne bih željela da ga vodim negdje drugdje, ovaj zadatak koji ima dva puta nedjeljno mu je sasvim dovoljan, a i to mu je kao nagrada za dobro ponašanje, jer u domu ga svi vole svi ga paze”, zaključuje Marijana. (Naj portal)
