Pratite nas

Sudbine

Oboje su “među dvije vatre”: DA LI JE NORMALNO TO ŠTO MI RADE NJEGOV OTAC I SESTRA?

Published

on

Lavina komentara slila se na objavu jedne djevojke čiji se dečko nalazi između dvije vatre – nje kao svoje djevojke te svoga oca i sestre.

“To je igra koju ja ne želim igrati. Živimo zajedno. Dečko je pomorac, ja sam studentica. Moja porodica živi u inostranstvu. Svega se nešto dogodilo otkad živimo zajedno u stanu njegovog oca kojeg je “laički” otac pripisao sinu nakon smrti žene (dječkove majke) i odlaska u svoj rodni grad.

Uselila sam se kod dečka iz više razloga (uz dozvoljenje i puku sreću njegovog oca) – to smo prije svega htjeli, on je imao neplaćenih računa, ja sam bila u najmu. I mogla sam biti i dalje, ali sam odlučila pomoći momku, a kako bih to mogla, preselila sam se kod njega. Te račune sam nastavila plaćati dok on nije “stao na noge”. Od starije sestre i oca nije dobio nikakvu pomoć, niti su se pitali kako mu je.

Problemi su počeli kad je njegov otac počeo dolaziti češće, čak i kada ja nisam živjela tu. Došao bi svakih mjesec dana i ostajao po dvadeset dana. Prva dva puta nismo ništa spominjali.

Treći put je mom dječko mirno pokušao razgovarati sa ocem, ali nije išlo. Rauzgovarali su još nekoliko puta, ali svaki put bezuspješno. Njegov otac bi se našao uvrijeđenim, rekao bi:

“Šta hoćeš, ovo je moj stan”, te bi se posvađao sa sinom.

Nakon brojnih pokušaja da popriča s ocem da shvati da mu niko ne brani da dođe, ali da se najavi i da ne boravi toliko dugo jer imamo svoje živote, ja sam se umorila. Pogotovo to što je vrijeme koje provodimo dragocjeno jer je dečko pomorac.

Možda se njegovom ocu svidjelo što svaki dan kuham i čistim. Ne uzimam njegovom ocu za zlo cijelu tu situaciju, čovjek je dosta toga prošao, nije mu lako. Ne vjerujem da je zao. Vjerujem da mu se mogu na zdrav način postaviti granice.

Nije stvar stana – iselit ćemo. Mogla sam i sama, ali smo dečko i ja odlučili da ćemo se držati zajedno. Ipak, ono što uzimam za zlo je miješanje momkove sestre u cijelu ovu situaciju, njeno napadanje i neobjašnjiva ogorčenost na mene. Zvala sam je na kafu dok je moj momak bio na brodu, ali se nije javila.

Kada je dečko nakon 3 i pol mjeseca dolazio s plovidbe, trebali su ga pokupit njegova sestra i njen muž. Kontaktirala sam njegovu sestru da me pokupe, ali ona je samo odgovorila da ona ne ide, ne sugerirajući da će me pokupiti njen muž. Nisam htjela zamarati dečka i kvarit mu doživljaj, pa sam namjeravala ići busom i ništa ne spominjati, ali kada me pitao “kad ćete me pokupiti” rekla sam mu istinu, na što mi je dao broj sestrinog muža. S njim sam se lako dogovorila.
A dečkova sestra?

Moj momak, a njen brat dolazi nakon 3 i pol mjeseca kući, ona mu piše da šta se ja imam javljat. Da se nisam nikome javljala 3 mjeseca, da bih se trebala poklopit ušima jer živim u tuđem stanu i ne plaćam kiriju. Ona se nije pitala ko plaća njene račune za mobitele, niti ima li joj brat novaca. Ne spominje ni dugove koje ima prema mome momku. Ne spominje to što mi se nije javila kad sam je pitala za kafu i pripremila male autiće za njenog sina.

Ono što me apsolutno raspi*dilo je sad kad ga je pitala da hoće li s njima u drugi grad (gdje im otac živi) za praznik, ne pozivajući i mene. Kada joj je moj momak rekao da će vidjeti, ona je na to kazala

“Vidim ja da si ti u nekom svom svijetu”.

Dečko ne želi priznati, ali vidim na njemu da je rastrgan i nije mi lako sakriti tugu, ljutnju što ga stavljaju između dvije vatre. Želim mu biti podrška, a ne znam kako da mu olakšam ovo sve. Jer na kraju krajeva, nije stvar mene, bar kako ja vidim… Bilo bi isto da je bilo koja djevojka na mome mjestu. Njima nije dovoljno što ga volim, poštujem, kuham, čistim, i što sam njih zvala na ručkove, slala kolače itd… Ne vjerujem da bi išta bilo dovoljno”, priznala je mlada dama.

Na svoju objavu primila je brojne komentare, a ovo su neki od njih:

Ako je stan njegov, promijenite bravu i prestani plaćati račune koji nisu tvoji/njegovi. Ako stan nije njegov, odite u podstanare i nastavite sa svojim životom dalje, pa nek’ te račune plaća ko hoće ili neće. Vama će biti isto.

Njegova sestra je ljubomorna jer je on dobio stan ili tako nešto. Ovo su one čiste ucjene zbog toga što su mu dali nešto, a stari klasično ne shvata da djeca ne žele biti dugo u komadu s roditeljima nakon što odrastu.

Dečko ti mora malo skupiti muda, udariti šakom od stol i reći da je dosta. Ali to je tako kad su mamini sinčići i tatine princeze.

Život je prekratak da te ljudi koje ćeš regularno viđati u svom životu tretiraju kao komad smeća na ulici. (Naj portal)

 

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending