U vijestima o smrti istaknutih umjetnika sa eks jugoslovenskih prostora, zastali smo kod kratke objave da nas je napustio i Dževad Ibrahimagić, narodnjačka zvijezda iz sedamdesetih godina prošlog vijeka. Imao je nepunih 70 godina. Umro je u Beogradu, a ne znamo gdje će biti sahranjen.

Dževad je rođen u Bosanskom Šamcu 1942. godine. Pjevao je u svom rodnom kraju, dogurao do kafanskog i hotelskog pjevača, a onda se javo na audiciju za solistu Radio Beograda. Tada se znalo – ko hoće da snimi ploču, poželjno je da bude radio pjevač.

“Babo me odgajao uz šargiju i narodnu pjesmu. Uzme me u naručje i pjeva sevdalinke i pjesme iz Srbije.A onda sam 1961. godine, ranim jutrom u sedam sati, došao na audiciju Radio Beograda ispred “Studija 5”. Pjevao sam pjesmu “Niz polje idu babo sejmeni” i prošao audiciju kod velikog Carevca – pričao je o svojim počecima.
Prvu ploču snimio je 1967. godine, a sarađivao je sa Ilijom Spasojevićem, Budimirom Bucom Jovanovićem….Snimao je i sevdalinke, te zavičajne pjesme posvećene rodnom Šamcu, Banja Luci, Bosni, Jugoslaviji…., a najveći hit mu je “Rodi mi draga sina”. Nastupao je na prestižnim festivalima “ILidža”, Beogradski sabor”, “Hit parade”….
“O bože, kad se samo sjetim: oko mene Safet, Zaim, Himzo, Silvana, Meho, Kvaka, Bilkić, Beba, Tozovac, Mujkanović, Krcić. Pevamo uživo na ljetnjoj pozornici, snimak ostaje takav i na ploči, a televizija direktno prenosi – prisjećao se nastupa sa ilidžanskog festival.

U Beogradu su ga dočekali raširenih ruku. Okumio se sa Ilijom Spasojevićem i Bucom Jovanovićem, postao Beograđanin. O svojim počecima je govorio ovako:

“Ilija je bio jedan od najboljih harmonikaša, ali jako nerazgovjetnog glasa. Dovijali smo se na razne načine kako da mi pokaže pjesmu. Obično se dešavalo da Ilija svira, a ja skidam melodiju sa harmonike. Na putu do Pančeva zviždućem melodiju u autobusu. Poneko se od putnika okrene, čudno me pogleda, a ja nastavim da uvježbavam pjesmu. Bude mi neprijatno, pa došapnem: “Ja sam pjevač, učim pjesmu za ploču” –

Za skoro 60 godina života u Beogradu je mijenjao adrese “ko Ciga konje”, a na kraju se skrasio u Lipovici, kraj Ibarske magistrale. Diskografska karijera Dževada Ibrahimagića trajala je od 1967. do 1982. Snimio je dvadeset singlova i dva LP-ija, sa nekoliko namjenskih pjesama i pravih evergrina: “Rodi mi draga sina”, “Nasledniče sine moj”, “Ženi se brate ove jeseni”, “Momačko veče”, “Sudbina mi dodelila suze”, “Slomljeno srce”, “Besane noći”, “Ne plačite oči moje”, “Ljubav se ljubavlju liječi”, “Ja sam momče sa planine”, “Ja prošetah šefteli sokakom”…

Iz tog perioda je ostala jedna zanimljiva zgoda između njega i Nedžada Salkovića.

“Nedžad Salković se čak i ljutio na mene. Ljudi su nas miješali (Dževad – Nedžad). Na koncertima ga glumci i voditelji najave kao Dževad, a onda ga ja dodatno bocnem pa mu velim: “Evo, da se ne bi ljutio, ja ću uzeti nadimak Nedžad”. Jedno vrijeme sam samog sebe prozvao “Džeki”, samo da se Nedžad ne bi ljutio. – ostale su neke lijepe uspomene iz tih vremena.

“Mi smo bili mnogo više od kolega, kao rodbina, braća, nešto najrođenije. Ispovijedali smo se jedni drugima, družili se i po tri mjeseca na zajedničkim turnejama, ostajali jedni kod drugih na konacima. Da smo se mi estradni umjetnici pitali, Juga se ne bi raspala nikad. Šlajpeci puni, kafane pune, duša puna, a ljubavni jadi bili jedini problemi.

Dževad Ibrahimagić se sa pozornice povukao još prije četrdeset godina, kad je bio pjevač iz prve lige jugoslovenskih narodnjaka. Poslije teških pa bičeva sudbine, nekoliko saobraćajki, nekoliko moždanih udara i bajpasova, živio je od ljubavi svojih bližnjih i lijepih uspomena. Teško je govorio, ali je cijelo vrijeme s lakoćom pjevao. (Naj portal)