Nema čovjeka u BiH, a pogotovo u Kantonu Sarajevo, kojem se doslovno ne smrkne kada mora, što bi naš narod rekao, ganjati neke papire po općinama i ostalim institucijama. Uvijek nešto nedostaje i uvijek ste vi krivi što nemate taj papir, pa vas doslovno šaltaju sa šaltera na šalter, šalju u druge institucije i to traje do besvijesti.
Pri tome su, naravno, sve službe, pogotovo općinske, elektronski uvezane i sve mogu uraditi jednim klikom. Mogu, ali u snovima. Iako ste naoružani strpljenjem, vrlo brzo ga izgubite, pogotovo kada mislite da ćete taj papir dobiti za minut.
Da to u praksi još i gore izgleda, ispričao je za Oslobođenje Amir Avdagić iz Sarajeva. Avdagić je, naime, otišao u Općinu Centar kako bi tražio smrtni list majke koja je umrla u julu 1992. u toj općini. Međutim, ne da nije dobio smrtni list, nego njegova agonija traje danima i ko zna kada će se završiti. U Općini Centar su Avdagiću kazali da smrtnog lista nema
“Kada sam došao u Općinu Centar, rekli su mi da oni nemaju smrtni list moje rahmetli majke Salihe Avdagić, koja je rođena i umrla u toj općini. Kada sam ih pitao kako nemaju, rekli su da je umrla u ratu i da ne znaju gdje je smrtni list. Ustvari, rekli su da je nestao. To mi je bilo čudno, jer znam da je to bilo u ratu, ali hiljade ljudi su, nažalost, umrle ili poginule u ratu, pa su članovi porodica bez problema mogli uzeti smrtni list. Pitao sam ih šta da radim i gdje da idem. Rekli su mi da odem u Bakije i da tamo probam dobiti potvrdu o smrti moje majke. Otišao sam i tamo su mi dali potvrdu sa kojom sam opet otišao u Općinu Centar.
Kada sam im pokazao potvrdu, rekli su mi da ona ne važi i da mi treba potvrda od doktora koji je konstatovao smrt. To me šokiralo jer ne znam ko uopće zna koji je doktor konstatovao smrt moje majke prije 30 godina. To je bila ratna godina, nismo znali kako da preživimo, a kamoli da ja, koji sam tada bio na prvoj liniji, ili bilo ko zna koji doktor je konstatovao smrt nama dragih osoba. To mi je bilo van svake pameti, kaže Avdagić. I tu nije kraj potrazi za smrtnim listom. U Općini Centar su mu kazali da ode u Dom zdravlja Vrazova, jer se tamo nalazio Kantonalni arhiv i da preda zahtjev.
Da mi je neko pričao da ću danima hodati od vrata do vrata zbog jednog papira, ne bih vjerovao, kaže Avdagić
“Ni tamo nisam imao sreće. Rekli su mi da je dio arhive izgorio i da ni tamo nema smrtnog lista moje rahmetli majke. Opet sam se vratio u Općinu Centar i onda su mi rekli da je najbolje da odem u Općinski sud i tamo podnesem zahtjev i dođem sa dva svjedoka i čekam ne znam koliko da dobijem neku povratnu informaciju. Izašao sam iz Općine i više nisam znao gdje da idem i šta da radim. Da mi je neko pričao da ću danima hodati od vrata do vrata zbog jednog papira, ne bih vjerovao.
To je kao noćna mora i stvarno ne znam šta da radim i kome da se obratim. Ne znam koliko će ta procedura trajati na sudu, a meni ta potvrda hitno treba, jer sam imao smrtni slučaj u porodici i sada moramo na ostavinsku raspravu, a bez smrtnog lista to nije moguće. Mogu razumjeti da se neki papir ne može dobiti odmah, ali da ja moram danima hodati od vrata do vrata, to nije normalno. Vjerovatno nisam jedini, ali što je previše, previše je, ističe Avdagić.
I zaista, od koga građani mogu očekivati pomoć kada za jedan papir moraju hodaju danima i opet ga ne dobiju. Šta rade općinske službe i svi ti uvezani administracijski sistemi o kojima svako malo slušamo, teško je reći. (Naj portal)
