Jugoslavija možda jeste bila zemlja koju su svi njeni stanovnici obožavali. Ali, imala je ona svoje pragove tolarenacije u svim segmentima društva, pa čak i u filmskoj industiji. Na primjer, ovih 7 filmova je bilo zabranjeno u Jugoslaviji:

Sudski zabranjen

1. S vjerom u Boga

Nijemi film Mihajla Al. Popovića iz 1932, o stradanju srpske porodice u Velikom ratu nije prikazivan u komunističkoj Jugoslaviji. Film je restaurisan 1988. godine, kada je s velikim uspjehom prikazan na festivalu u Pordenoneu. Reditelj je kasnije objasnio da je ideju za ovo djelo dobio kad je vidio ratnog vojnog invalida sa ordenom kako prosi: Glavni junak, muž i otac porodice, odlazi u rat, gdje biva ranjen. A ženu siluju i ubijaju okupatori. Deda uspije da spasi tek rođenog unuka, a kad se junak vrati iz rata kao invalid, sačekaju ga četvorogodišnji sin i komšinica koja ga je odgajila.

2. Grad

Omnibus reditelja Živojina Pavlovića, Kokana Rakonjca i Marka Bapca iz 1963, jedini je sudski zabranjen film u bivšoj SFRJ. Riječ je o tri odvojene gradske priče, dosta turobne. U prvoj je prikazan muškarac koji bezuspješno traga za smislom života i nesposoban je za pravu ljubav. On se upušta u se*sualni odnos sa ženom koju sreće. Za njega je to samo fizički čin, bez trunke emocija, poslije kojeg ostaje ponovo usamljen.

U obrazloženju sudske zabrane sadržaj druge priče ovako je predstavljen: „Druga priča ‚Srce‘ prikazuje jednog liječnika (filmu je suđeno u Sarajevu) koji otpraća iz svog stana prostitutku, nakon čega posmatra sebe u ogledalu, naziva sebe budalom, govoreći da treba da se opere.

U međuvremenu na ulici, kraj izloga, prikazuje jednog imbecilnog mladića, reklo bi se homoseksualca, koga žene ne interesuju i koji nakon hodanja po ulici dolazi kod doktora u stan pitajući ga kako mu se sviđa njegov novi džemper jer je to uvoz iz Italije. Istovremeno se na trećoj strani prikazuje jedan čovjek osrednjih godina s naočarima koji hoda ulicom teško dišući, da bi na kraju ušao u jedno dvorište puno radijatora, uz jedan od kojih sjeda, povijajući se i dahćući tako da se vidi da taj čovjek boluje od srca.“ (Ovaj citat i citati o drugim filmovima u tekstu, ako nije drugačije navedeno, pozajmljeni su iz knjige Bogdana Tirnanića „Crni talas“.)

Tadašnji režim

Tadašnjem režimu su smetali i prostitutka, i homoseksualac, i što je džemper iz Italije ljepši od našeg. Smetao im je i srčani bolesnik, za kojeg se ispostavlja da je bio kapitalista, a sada je direktor jednog socijalističkog preduzeća, koji je bolest zaradio služeći komunistima.

U trećoj priči grupa siledžija ispod nadvožnjaka u predgrađu Beograda ubija ratnog invalida, dakle partizana. Pravosnažnom sudskom odlukom bilo je naloženo spaljivanje ovog filma. Originalni materijal sačuvan je i danas se čuva u Kinoteci.

3. Jutro

Scenario i režiju radili su Mladomir Puriša Ðorđević. Uloge tumačili: Ljubiša Samardžić, Neda Arnerić, Milena Dravić, Mija Aleksić, Ljuba Tadić i Faruk Begoli. Dobitnik je Srebrne arene u Puli i dvije zlatne: za režiju i za scenario. Na festivalu u Veneciji glumac Ljubiša Samardžić osvojio je Pehar Volpi, nagradu za najbolju ulogu.

Glavni junak – partizanski poručnik – ulazi u oslobođeni Čačak. U životu ga zanimaju samo dvije stvari – žene i fudbal. Oko njega je mnogo živopisnih likova i vreva: u danima ni rata ni mira streljaju se saradnici okupatora, lete glave… Nad jednom partizankom treba izvršiti smrtnu kaznu, pa pred nju izvode naoružanog zarobljenog Nijemca kako bi u času umiranja imala iluziju da je stradala od neprijateljskog metka.

Svoje jutro slobode

Uprkos nagradama, kritike su bile gnjevne. Međutim, u odbranu filma stali su neki mlađi filmski reditelji, ali i pisac Branko Ćopić:

– Svak je imao svoje jutro slobode, a mnoga od njih bila su krvavija i tragičnija od Purišinog… Mnoge čistunce vrijeđa lik partizanskog poručnika Smokija (nadimak Ljubiše Samardžića – prim. nov.) koji samo misli na “onu stvar”… Ipak, živjeće ovaj narod uprkos nekim sucima koji ne vole onu stvar.“

Sudbinu filma riješio je jedan od najviših komunističkih funkcionera ondašnje Jugoslavije Veljko Vlahović kada ga je podržao u jednoj javnoj raspravi. Od tada se „Jutro“ povremeno prikazivalo na televiziji.

4. Rani radovi

Filmu novosadskog reditelja Želimira Žilnika suđeno je zbog „uznemiravanja jugoslovenske javnosti“. Sudija je odbio da film zabrani i donio oslobađajuću presudu. Ali „Rani radovi“ godinama poslije toga nigdje u Jugoslaviji nisu prikazivani. U isto vrijeme film je imao projekcije u svijetu i na Berlinskom međunarodnom festivalu 1969. godine osvojio je glavnu nagradu – Zlatnog medvjeda.

Sopstvena nemoć

Glavni junaci filma, tri mladića i djevojka Jugoslava, u vrijeme dok u Beogradu traju studentske demonstracije 1968. godine, napuštaju svoje domove.  U „spačeku“ putuju po Jugoslaviji tražeći mjesto gdje postoji pravi socijalizam i gdje u društvu vlada iskrenost. Na tom putu sreću se s primitivizmom i bijedom.

Hapse ih i oni shvataju sopstvenu nemoć. Frustrirani što ne mogu da izvedu revoluciju, mladići odlučuju da ubiju Jugoslavu, koja je svjedok njihove nemoći. Pucaju u nju, prekrivaju je zastavom Komunističke partije, pale njeno tijelo i od cijele njihove akcije ostaje samo stub crnog dima koji se diže u nebo. U vrijeme snimanja filma tumač glavne ženske uloge, Milja Vujanović. Bila je mis Srbije i iza sebe je imala već nekoliko uloga u kojima se svlačila.

Film je izvučen iz bunkera 1982. godine. Sudija koji je 1969. odbio da ga zabrani nikada poslije toga nije napredovao u karijeri.

5. Plastični Isus

Zbog poređenja maršala Tita s Hitlerom i ismijavanja ovaj film je odmah stavljen u bunker. Autor je osuđen na zatvor. Plastični Isus je diplomski rad Lazara Stojanovića na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti iz 1971.

Glavni junak je Zagrepčanin Tom, koji živi u Beogradu bez novca i bez zaposlenja. Pokušava da se bavi filmom. Izdržavaju ga ljubavnice. On ne vjeruje ni u koga i ni u šta, najmanje u komunizam. Kad ga napusti ljubavnica, šašava Amerikanka, Tom započinje vezu sa ženom čiji je muž u inostranstvu. A kad ga i ona ostavi i izbaci iz stana, useljava se kod sestre njenog muža, koja ga na kraju filma ubija.

Zanimljivo je da je reditelj u filmu iskoristio i autentični snimak s vjenčanja Ljubiše Ristića, koji je kasnije, dok je film bio u sudskom arhivu, nestao. Očevi i mlade i mladoženje, snimljeni na svadbi, bili su generali JNA, a među gostima su bili i mnogi drugi visoki vojni funkcioneri…

Pad komunizma

Tadašnjim valstima posebno je zasmetao dio filma u kojem su paralelno izmontirani snimak sa studentskih demonstracija iz 1968. godine, kada milicija brutalno tuče studente u Beogradu, i kada Tom čita jedan Titov govor. Taj nesklad između Maršalove propagande i Maršalove milicije, koja nasrće na omladinu, Tom prati ciničnim smijehom.

Zabranjene teme tada su bile i homoseksualnost i česta promjena se*sualnih partnera. Takođe, to je prvi jugoslovenski film u kome se pojavljuje go muškarac.

Film je javno prikazan poslije pada komunizma, dvadeset godina nakon što je snimljen. Na festivalu u Montrealu 1991. godine dobio je Nagradu međunarodnog žirija i kritike.

6. Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji

Zbog oštre kritike režima i iščašenog smisla za humor, Josip Broz je odbio da gleda ovaj film iako ga je dobio na poklon. Režirao ga je Bahrudin Bato Čengić 1971, a snimljen je prema knjizi Bore Ćosića. Ovo djelo je otvoreno kritički nastrojeno prema režimu i njegove slabosti tretira sa ličnim, iščašenim smislom za humor.

Kritičar, pisac i rođeni brat Veljka Bulajića Stevan o filmu piše:

Histeriče partizanke

– Tu se, na primjer, u sklopu jedne vulgarne i krajnje primitivne rediteljske koncepcije mogu vidjeti scene u kojima, paralelno sa scenama oslobođenja Beograda od strane partizanskih i sovjetskih jedinica, građani jedan drugom zavlače klistire u zadnjice ili histerične partizanke mašinkama ubijaju djevojke na ulicama. Ili komesar siluje izvjesnu otmenu građanku u kadi za kupanje. Ili – kao vrhunac te skitske, seljačke i neljudske najezde crvenih hordi. Jedna raspomamljena partizanka koja je “četiri godine gladovala od onih stvari” siluje maloljetnog buržujčića, pa, dok se mališa grči i nateže ispod tog ženskog komunističkog Raspućina, preko partizankinog izobličenog lica ide muzika i tekst naše partizanske pjesme “Bolna leži partizanka Mara…“

Možda više od ostalih, tadašnjim komunističkim vlastima pritisak je digla ova scena. U tek oslobođenom Beogradu partizanski komesar u buržujski salon unosi Staljinovu glavu napravljenu od marcipana. On naređuje okupljenima da jedu „Staljinov mozak“. Predratni buržuji, komunistički agitatori, omladinci i komunisti sjede oko stola i kašikama zahvataju i jedu mozak iz Staljinove glave!

7. WR – misterije organizma

Mnogi kriticari smatraju „Misterije organizma“ Dušana Makavejeva najboljim domaćim filmom svih vremena. Sniman je u SAD i Jugoslaviji izmedu 1968. do 1971. godine. U Americi je snimljen dokumentarni dio filma, posvećen učeniku Sigmunda Frojda, Vilhelmu Rajhu (Wilhelm Reich, otuda WR u naslovu filma), čije su knjige odlukom americkog suda iz 1954. spaljene na lomači. Rajh se bavio psihoanalizom i seksologijom.

U igranom dijelu filma, koji se prepliće s dokumentarnim, mlada jugoslovenska komunistkinja Milena, sljedeći Rajhove ideje, pokušava da ubijedi okolinu da, uz klasnu, treba izvesti i se*sualnu revoluciju. Ona se zaljubljuje u ruskog klizača Vladimira Iljića, i ta će joj ljubav doći glave. U isto vrijeme njena drugarica Jagoda praktikuje slobodnu ljubav i mijenjanje partnera.

Nesretno društvo

Njih troje raspravljaju da li čovjek može da bude sretan u nesretnom društvu, a pijani radnik, u tumačenju Zorana Radmilovića, stalno im upada u riječ. Na kraju filma Rus klizač, šampion u pravolinijskom klizanju, klizaljkom odsijeca glavu Mileni.

Takve scene se*sa i direktne političke izjave nisu do tada viđene u nekom jugoslovenskom filmu. Film je podigao veliku buru u jugoslovenskoj javnosti, ali i dobio odlične ocjene na svjetskim festivalima.

Magazin Fleš zabranjen je zbog reportaže sa snimanja „Misterija“ jer se na jednoj od fotografija „vidi naga žena ispred zida na kojem se nalazi plakat s figurom Lenjina. A ispod plakata druga neodjevena žena drži fotografiju Hitlera.

Film je u Jugoslaviji prvi put javno prikazan 1988. u Ljubljani, pa u Zagrebu, i na kraju u Beogradu.

Nikada nije ušao u komercijalnu distribuciju. (Naj portal)