Jašar Ahmedovski je jedna od najvećih zvijezda u istoriji narodne muzike. NIkada se nije pretjerano medijski eksponirao, tokom svih godina uspio je da sačuva svoju privatnost od javnosti.
Rijetko daje intervjue, a i kada to učini, ne želi da priča mnogo o privatnim temama.Najteže mu pada priča o tragično preminulom bratun Ipčetu Ahmedovskom, kojem su mnogi predviđali blistaviju karijeru od Jašarove.
“Učio sam ga da pjeva tercu još dok je bio dijete. On je bio toliko talentovan i da je poživio, nema granice šta je mogao da postigne. Kao mali pjevao je rok muziku.
Kasnije, kada je postao popularan, meni je toliko bilo drago kada su njega hvalili da bolje pjeva, to mi je bio samo kompliment za mog mlađeg brata. On je uvijek bio moj ponos, jer sam ga ja doveo u Beograd i upoznao ga sa Radetom Vučkovićem i kasnije sa Novicom Uroševićem. I onda dolazi do kobnog događaja u kome on gubi život 1994. Godine.
Ta bol zaista nikada neće nestati. Prvog trenutka je šok, toga se ja ni ne sjećam, te prve tri, četiri godine kao da sam bio u nekoj magli. Taj najveći bol se smanji poslije tri, četiri ili pet godina. Onda ostaje patnja, koja će ostati do kraja života. Od tada se ne družim sa mnogo ljudi sa estrade. Tada sam se razočarao u mnoge kolege.
Od tada se i moj život preokrenuo za 180 stepeni, deset godina nisam nigdje ni izlazio. Nisam popio nijednu kap alkohola. Rijetko se družim sa pjevačima i pjevačicama, jedino sa Gocom Božinovskom sam ostao dobar, i sa bratom Raletom, naravno. (Naj portal)
