Pratite nas

Sudbine

Nikad ispričana priča o tragediji Crvene jabuke: SNAHA JE draženu GLEDALA U DLAN I UPOZORAVALA GA DA NE PUTUJE

Published

on

Sarajevska grupa “Crvena jabuka” postoji više od četiri decenije, a uz njihove pjesme se i veseli i plače. Prepoznatljivi po posebnoj emociji koju prenose na publiku od prvog dana uspjeli su da se odupru najnovijim trendovima u muzici u kojima su osjećanja, čini se, na posljednjem mjestu.

Međutim, ovaj kultni bend, dok su promovisali drugi album, zadesila je ogromna tragedija koja je rastužila, ali ujedinila cijeli region. Bilo je to prije 37 godina, u septembru 1986. godine.

Njihov koncert na mostarskom stadionu “Kantarevac” bio je dugo najavljivan, a trebao je da označi početak ambiciozne turneje mladog sastava. Poklonici njihovog prepoznatljivog muzičkog izraza ispunili su “Kantarevac” do posljednjeg mjesta.
Nažalost, taj koncert “Crvene jabuke” nije održan. Niti će ijedan drugi biti održan u istom sastavu.

Članovi orkestra krenuli su s tri automobila i malim kamionetom s instrumentima iz Sarajeva prema Mostaru u popodnevnim satima. Bas-gitarista Aljoša Buha, pjevač Dražen Ričl Zijo i vozač Zlatko Arslanagić sjeli su u Fiću. Iza njih su u Golfu vozili Dražen Žerić i Darko Jelčić.

Odmah iza Jablanice prema Mostaru Žerić i Jelčić, kao i predstavnici Atlasa iz Zenice, organizatora turneje, u Zastavi 1500 naišli su na veću grupu ljudi okupljenih oko smrskanog Fiće. Nisu imali vremena puno da se obaziru, jer su žurili na koncert.

Nažalost, u tom Fići bili su njihove kolege. Automobil se u oštroj krivini zanio, skrenuo na lijevu stranu i uz žestok prasak sudario s kamionom vršačke registracije. Na mjestu je poginuo basista grupe Aljoša Buha, dok je frontmen i jedan od osnivača grupe Dražen Ričl (zvan Zijo i Para) zadobio teške ozljede. Preminuo je u bolnici 1. oktobra 1986.godine.

“To je bio težak dan. Mi smo već bili na stadionu u Mostaru, bio je pun, a tek oko pola 8 uveče došla je policija. Scena je bila dirljiva, nastao je muk na stadionu, ugasili su muziku, a kako smo mi krenuli prema bolnici u Mostaru, tako je i sa nama krenula sva ta publika. Ispred bolnice bilo je tri, četiri hiljade ljudi”, prisjeća se Žera tragedije koja je Crvenu jabuku zavila u crno.

Istakao je da je povratak na binu bio neopisivo težak.

“Bilo je teško, ali tu je publika sve odradila. Oni su nam pomogli na početku sa pjevanjem. Publika osjeti kad je tebi teško, pa ti pomogne”, ispričao je muzičar.

Uprkos velikom bolu, suzu nije pustio.

“Nisam plakao, muška suza je najteža. Ako ti plačeš, onda svi plaču. Tako da uvijek mislim da muškarac treba da sakrije tu suzu jer je najteža”, smatra Žera.

I podvlači da “Crvena jabuka” nikada nije imala nikakve protekcije.

“Jabuku niko nikada nije mazio i pazio, nijedna vrata nama se nikada nisu otvarala vezom. Sve smo postigli zahvaljujući našoj publici. Crvena jabuka je meni sve i prestaće da postoji tek kada budem ispod zemlje”, rekao je pjevač prije nekoliko godina.

U junu 1989. godine majka Dražena Ričla je smogla snage i progovorila o strašnoj tragediji za magazin “Ćao”:

“Sjećam se, bila je nedjelja prije nesreće. Svi zajedno bili smo na Romaniji, gdje moj brat ima vikendicu. Bilo nam je baš lijepo. Kad smo se vratili, snaha i brat svratili su kod nas na kafu. Tad je Dražen pričao o predstojećoj turneji, o tom drugom albumu. Ja sam zapamtila dobro njegovu rečenicu: ‘Volio bih da se sve ovo odloži.’ Kamo sreće da se ikako moglo odložiti, započela je tada priču.

Čudno joj je bilo Draženovo ponašanje, činilo se kao da je predosjećao nešto.

“Poslije toga, dok smo tako lijepo pričali – jer Dražen je zaista mnogo volio mog brata – moja snaha nam je rekla kako je, još uvijek, interesuje hiromantija (čitanje sa dlana) i da je tu jako uznapredovala. Onda je Dražen strogo pogledao u nju, okrenuo joj dlanove i radoznalo upitao: “Koliko ću ja živjeti?” Ona ga je upozoravala da ne putuje.

Kasnije, kad se kakva slična nesreća dogodi, učini nam se da je sve ovo bilo kao neko predosjećanje, znate…, ispričala je i nastavila:

“Jedna moja komšinica, kasnije mi je to ispričala, vidjela je mog Dražena baš tog nesretnog četvrtka, kad je pošao u Mostar. Sva djeca, koja su bila tu napolju, kao i obično, pošla su za njim, niz stepenice, prema ulici. On je stao, svakoga od njih pomilovao po kosici, i svakom od njih nešto rekao. Kao da se s njima zauvijek opraštao.”

I njoj se nisu svidjela kola kojima su putovali u Mostar.

“Kako sam ja, kao i svaka majka, svaki put znala brinuti kad krene na put, Dražen je uvijek dogovarao prevoz- od kuće. Ako mu ne bi nešto odgovaralo, jednostavno to ne bi ni prihvatio. Ja sam ga baš tada uoči tog njihovog kobnog putovanja, pitala kakva su to kola kojima ide?! Umirio me je riječima: “Zlajin Fića ne valja, ali se ti ništa ne brini; ja i ne idem Zlajinim Fićom, idem sa Žerom, Golfom. Golf je nov, a Žera je dobar šofer. A kako se dogodilo da se i on našao u Zlajinom Fići, ja stvarno ne znam. Moj Dražen je bio čak i jako visok: Ne znam, zaista, kako se uopšte i smjestio u Fiću…

Žera joj je javio za nesreću.

“Kad sam 18. septembra 1986. godine otišla na posao, nisam čak ni slutila što će mi se sve dogoditi. Moj Dražen ostao je da spava. Kad sam se vratila, pročitala sam poruku. Otišla sam do grada da nešto kupim. Samo što sam ušla u kuću, zazvonio je telefon. Bilo je oko 11 uveče. Javio mi se Žera i smušeno rekao: “Teta Elvira, ovdje Žera. Zovem vas iz Mostara.” I sad ja, ne sluteći ništa – da bi moglo neko zlo biti – na to njegovo: “Šta je bilo? Jeste li se to tamo u Mostaru, što posvađali, pa nećete doći kući?”

Nije ni slutila kakve će vijesti čuti.

“Onda je nastupila mala pauza, pa će meni Žera, tiho: “Pa, teta Elvira, jeste li vi čuli za ovu nesreću? Ja se malo štrecnem i kažem mu da nisam ništa čula. Onda on skrušeno i tužno da ga jedva mogu čuti: “Bila je nesreća, Aljoša je poginuo, a Zlaja i Dražen su u Mostaru, u bolnici.”

Odmah se uputila u Mostar, gdje je bio nevjerovatan prizor.

“Mi smo se odmah spremili i otišli u Mostar. Tamo smo bili u četiri sata ujutro. Primila nas je dežurna doktorica, izuzetno dobra žena, koja nam je ponudila i svoj ležaj – da malo odmorimo. Rekla nam je da nije nikad, u svojoj praksi a ni u životu uopšte, to vidjela: “Cijeli Mostar bio je tu. Ljudi su došli da daju krv. Bilo je sigurno jedan sat noću, kad se ta omladina razišla.”

Međutim, nezapamćeno nevrijeme je potpuno poremetilo plan.

„Kad sam ja ušla u sobu da vidim mog Dražena, on nije znao za sebe. Bio je već u intenzivnoj njezi. Zlaja nije bio. Mislim da je već sutradan prebačen kući. Međutim, ja sam ostala u Mostaru. Tada su svi, iz Jabuke, pokazali da su zaista pravi prijatelji i – pomogli su mi kako to samo pravi drugovi mogu. Dražena je trebalo što prije prebaciti na VMA, u Beograd. Tu se Žera puno angažovao. Poslali su helikopter u Mostar. Ja to nikada neću zaboraviti. Bilo je užasno nevrijeme nad Mostarom. Duvao je jak vjetar. Zbog okolnih planina, izgledalo je kao da je stadion Veleža u nekom velikom loncu.”

Helikopter nikako nije mogao da se spusti…

“Čekali smo helikopter spasa. Ja sam njemo gledala u to užasno nebo, i čekala. Međutim, neko je došao i saopštio mi da se helikopter vratio, jer se nije mogao spustiti. Nešto me je bolno probolo u grudima. O, bože! Brzo sam otišla na telefon, jer sam bila u stalnoj vezi sa Žerom, i rekla mu: ‘Žera, dragi, što ćemo? Helikopter se ne može spustiti?!’ Onda je on meni: ‘Znamo mi to već, teta Elvira, ne brinite! Poslali smo već avion!”, prisjećala se, uzdahnula, obrisala suze i tiho nastavila:

“Mi smo, zatim, otišli do aerodroma. Javili smo bolnici da spreme moga Dražena. Kad je avion sletio, mene su čuvali pred aerodromskom zgradom, da ne otrčim pred avion. Vidjela sam samo hitnu pomoć i nosila na kojima je bio moj Dražen, pokriven čaršavom. Moj brat i ljekar, ušli su s njim u avion. Bio je to petak uveče. Ja sam se vratila u Sarajevo.”

Nije bila svjesna koliko je ljudi došlo da isprati Dražena.

“Na sahrani mog Dražena bilo je 10.000 Sarajlija. Ja toga nisam ni bila svjesna. Poslije su mi to pričali, da se satima i satima odlazilo s groblja. Cijelu noć, na hiljade mladih, sjedili su i plakali pored humke mog Dražena. To je moj Dražen zaslužio jer su ga svi zaista neizmjerno voljeli. Mogu vam samo reći: proljeće ga donijelo, jesen ga odnijela. Kratak je bio vijek njegov. Ali, mislim da je – za te svoje godine – postigao mnogo više nego što bi ko drugi za neki duži, dupli život. Život mu je bio stvarno sadržajan”, zaključila je.

Na Draženovom nadgrobnom spomeniku u obliku presječene jabuke uklesan je stih iz jedne od njegovih pjesama:

„Prođe avgust srećo moja, Vrijeme da se rastane Bilo je izgleda previše lijepo Da nam tako ostane.” (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending