Pratite nas

Sudbine

Nestvarna priča o trojici braće: NAKON ROĐENJA RAZDVOJILI IH ZBOG EKSPERIMENTA

Published

on

Izgledalo je kao bajka: tri davno izgubljena brata, trojke, našli su se pukom slučajnošću! Međutim, nakon samo nekoliko mjeseci ova bajka pretvorila se u noćnu moru. Evo kako je sve počelo!

Bila je to 1980. godina, Robert Šafran, tada devetnaestogodišnji brucoš Njujorškog univerziteta, iznenadio se sa srdačnom odnosu ostalih studenata prema njemu. Ponašali su se kao da su ga već poznavali. Ispostavilo se da su ga svi zamijenili za Edija Galanda, studenta koji je već godinu dana bio na istom fakultetu. Dva mladića su izgledala identično, ponašala se jednako, čak su i trenirali isti sport, voljeli iste stvari – a uopšte se nisu poznavali, piše latimes.com

Igrom sudbine, Majk Domic je bio cimer Edija Galanda, a zatim Roberta Šafrana i najbolje je znao koliko su ova dva momka identična. Odlučio je da istraži o čemu se to radi i kako je to moguće. Utvrdio je da su obojica rođena istog datuma i data na usvajanje. Majk je odmah odlučio da upozna ovu dvojicu momaka kojima je jasno bilo da su rođena braća.

Edi i Robert su bili presretni što su se sreli. Bili su uvjereni da su jednojajčani blizanci, ali nakon što je njihova priča izašla u lokalnim novinama, javio im se još jedan mladić koji je tvrdio da izgleda kao i njih dvojica. Bio je to Dejvid Kelman, student drugog njujorškog univerziteta.

Tri momka su brzo uspostavila jaku vezu i izgledali su kao da nisu odrasli u tri različite porodice usvojitelja. Zajedno su pronašli stan u Njujorku gdje su živjeli, a ubrzo su otvorili i svoj restoran pod nazivom “Šta još? Trojke!”

1995. godine Edi Galand je završio život, nakon teške borbe sa mentalnom bolešću. Iza njega je ostala supruga i kćerka. Iste godine javnost saznaje za morbidnu istinu koja se krila iz priče o usvajanju tri dječaka.

Naime, naučno istraživanje koje su vodili doktor Peter Nojbauret i Centar za razvoj djeteta, preko nepostojeće agencije za usvajnja, davao je na usvajanja djecu, blizanace i trojke, a doktor je dolazio u kućne posjete kako bi pratio razvoj te usvojene djece. Usvojitelji uopšte nisu znali o čemu se radi, već su smatrali ove posjete doktora normalnim.

Tri dječaka: Edi, Robert i Dejvid bili su dio te studije, svaki strateški smješten u siromašnu porodicu, srednju klasu i bogatu kuću. Braća su imala i četvrtog brata koji je umro prilikom rođenje.

“Kada smo to saznali, bili smo bijesni. Zvali su nas “subjekti”. Mi smo žrtve. Ne želim da kažem kako smo mi sada žrtve, svi smo odrasli ljudi, imamo porodice, djecu, relativno smo normalni ljudi. Ali tretirali su nas kao laboratorijske pacove. Ništa više! Mi smo ipak ljudska bića,” reko je jedan od braće.

Sva trojica muškaraca su imala visok koeficijent inteligencije, voljeli iste filmove, imali sličan tip žena koji im se dopadao, a pušili su čak i isti brend cigareta.

Ipak, ubrzo su otkrivene užasne posljedice njihovog razdvajanja. Sva trojica su u nekom periodu života patila od depresije i anksioznosti. Zanimljivo je i da kada su progovorili govorili su da imaju braću. O njihovoj neobičnoj situaciji snimljen je film “Tri identična stranca” .

Dalja istraživanja kakva je vršio Nojbauer su, očekivano, prekinuta, a preživjela braća tog naučnika danas nazivaju “ljekarom nacistom” i optužuju ga da im je ukrao djetinjstvo i da je kriv za Edijevu smrt.
“To je bilo pogrešno i surovo,” rekao je Dejvid Kelman. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending