Pratite nas

Parapsihologija

Neobična priča o Michaelu Scottu – najpoznatijem škotskom čarobnjaku: Jahao magičnog konja, pretvarao ljude u kamen i predvidio vlastitu smrt

Published

on

 Obavijen mitom i legendom, kao učenjak i intelektualac zagonetni Škot putovao je svijetom iza sebe ostavio više pitanja nego odgovora

Istorija je puna čudnih i zagonetnih pojedinaca čija su imena i djela ostala dobro upamćena uprkos nemilosrdnom zubu vremena. Često su takve ličnosti obavijene misterijom i fikcijom, tako da je veoma teško odrediti šta je u njihovim pričama bilo stvarno, a šta fantazija.

Jedna takva osoba je navodno moćni čarobnjak koji je nekada živio u Škotskoj, a oko kojeg su se ispričale mnoge legende i priče.

Ljubitelj nauke i okultnog

Kada govorimo o legendarnoj istorijskoj ličnosti Michaelu Scottu, ponekad je prilično teško odvojiti činjenice od fantazije. Ono što je poznato je da je vjerovatno rođen 1175. godine negdje u Škotskoj, vjerovatno u mjestu zvanom Fife.

Bio je vrhunski učenjak i intelektualac, studirao je teologiju, filozofiju, matematiku i medicinu na univerzitetima u Oxfordu, Parizu i Toledu, a mogao je govoriti nekoliko različitih jezika, uključujući latinski, grčki, arapski i hebrejski.

Postao je poznat kao vješt prevodilac tekstova, do te mjere da ga je sveti rimski car Fridrik II zaposlio za potrebe prevođenja brojnih rukopisa, uključujući Aristotelove tekstove o prirodnih naukama, s arapskog na latinski.

Pored svih ovih vještina, Scott se također bavio proučavanjem svih vrsta okultnih tema, uključujući astrologiju, alhemiju, proricanje, čarobnjaštvo i fizionomiju – odnosno praksa procjene karaktera ili ličnosti neke osobe posmatranjem njihovog vanjskog izgleda, posebno lica.

Uz opširno znanje o mističnim bliskoistočnim praksama i njegovom ekscentričnom navikom da se oblači u odjeću arapskog mudarca, vrlo brzo je zaradio reputaciju pravog čarobnjaka.

 Nigdje bez kacige na glavi

Scott je navodno bio prilično vješt astrolog, a njegove su sposobnosti bile takve da ga je Fridrih II na kraju učinio pripadnikom dvora, kao svog službenog astrologa. Za vrijeme boravka na dvoru, Scott je napravio mnoga zapanjujuća predviđanja koja su se obistinila, uključujući ishode bitaka i raznih nesreća i katastrofa.

Njegova proročka moć bila je toliko moćna da čak predvidio i vlastitu smrt. Navodo je izjavio da će umrijeti od padajućeg kamena, i u to je bio toliko siguran da je počeo nositi kacigu gdje god je išao. Smatralo se to samo još jednim od njegovih mnogih ekscentričnosti, a tek će se 1235. godine pokazati koliko je bio u pravu, kada je skinuo kacigu kako bi prisustvovao misi, a sa krova je tada pao kamen i udario ga u glavu. Scott se od udarca razbolio, a zdravstvene tegobe će ga pratiti do kraja života.

 Čudesne moći

Čarobnjakove moći astrologije postale su toliko poznate da su mu ljudi počeli pripisivati i niz drugih magijskih sposobnosti. Na primjer, za njega se govorilo da može čitati misli, tjerati ljude da rade ono što on želi, te da može izazvati vizije o bilo kojoj temi.

Njegove vještine alhemije također su bile dobro poznate, pričalo se da može olovo pretvoriti u zlato ili od pijeska napraviti konopac. Vjerovalo se čak da može dozvati demone i duhove te ih natjerati da izvršavaju njegova naređenja.

Navodno je imao i magični štap kojim je mogao poput Mojsija razdvojiti rijeke, pretvoriti ljude u kamen, a jednom je, barem prema legendi, Eildonska brda podijelio na tri vrha. Tako je posjedovao i čarobnog konja koji ga je u jednoj noći mogao odvesti iz Škotske u Francusku.

Njegova legenda je tolika da se čak spominje u Danteovom pakle gdje je Scott prognan u osmi krug pakla, mjesto rezervisano za mađioničare i lažne proroke.

To što ga je trebalo prikazati kao grešnika vjerovatno nije toliko iznenađujuće, s obzirom na njegovu reputaciju čarobnjaka koji se družio s đavolom, a tome nije pomogla ni činjenica da je njegov pokrovitelj Fridrik II dva puta ekskomuniciran, te da ga je barem jedan papa iznačio kao antihrista.

 Misterija ostaje

Scott je tokom svoje karijere napisao brojne rukopise koji pokrivaju ogroman spektar tema poput okultizma, ezoterizma, astrologije, ljudske anatomije, fiziologije, te zoologije. On je nesumljivo bio veoma važna istorijska ličnost, pa je zanimljivo da se tako malo zna o pravom muškarcu koji stoji iza legendi.

Ne zna se tačno ni kako ni kada je umro, iako legenda kaže da je sahranjen blizu krsta u opatiji Melrose zajedno sa svojim magičnim knjigama.

Kako bilo, Michael Scott ostaje istorijski fantom, boraveći negdje između stvarnosti i mašte, tako da nikada nećemo sa sigurnošću znati cijelu priču koja stoji iza misterioznog čarobnjaka. (Najportal)

Parapsihologija

Misterije i legende o ukletim mjestima u Bosni i Hercegovini: “Neka probaju da prenoće jednu noć…”

Published

on

Foto: PrtScr / Radiosarajevo.ba / Prisap, Vijećnica i Todorovo

Misterije i legende o ukletim mjestima u Bosni i Hercegovini: “Neka probaju da prenoće jednu noć…”

Ljude već stoljećima zanimaju, zabavljaju i straše priče o ukletim kućama, legende o duhovima…

Potrage za duhovima

Biznis ‘potrage za duhovima’, bez obzira što ga nauka i skeptici bez prestanka opovrgavaju, postao je jako unosan, a emisije o lovcima na paranormalno među najgledanijim su. Ed i Lorraine Waren bili su najpoznatiji lovci na paranormalno, sve do Edove smrti, a njihove ‘istrage’ o Amityvilleu, lutki Annabelle, te Connecticutu – priče su koje i danas straše mnoge.

Među danas najpoznatijim ‘lovci’ su Zack Bagans, Aaron Goodwin i Nick Groff koji imaju i emisiju Ghost Adventures (bez Groffa od 2015.), koja se emituje već više od decenije. Da ne spominjemo YouTube kanale, poput Nuke's Top 5, koji gledaju milioni ljudi.

Ni BiH nije imuna na ovakve priče, štaviše. Priče o vilama, prikazama, duhovima, drekavcima…sastavni su dio ovdašnjih legendi. Svako naseljeno mjesto ima svoje priče o jezivim kućama, ukletim haustorima (ul. Envera Šehovića u Sarajevu), jezivim tvornicama (Tuzla) i sl.

Vijećnica

Najpoznatije ukleto mjesto u BiH je – sarajevska Vijećnica. Ovu urbanu legendu prate navodne priče o ubistvima i samoubistvima. Bizarne nesreće, koje datiraju još od 1895, kada je konopac kojim se dizala kanta s malterom pukao, i kanta je u padu ubila jednog radnika.

Sljedeće žrtve su bile austrougarski prijestolonasljednik Franc Ferdinand i njegova žena Sofija, koji su ubijeni u blizini. U njoj se objesio direktor Narodne biblioteke BiH Vojo Kreco, nedugo zatim i Ksenija Karić. Polovicom sedamdesetih, službenik Branko Čulić je krenuo kući, ali je nezgodno stao na stepenicu, okliznuo se i udario potiljkom od stepenište Vijećnice. Kasnije se pričalo da je umro od srčanog udara.

Direktor Luka Đaković je umro prvog dana nakon što je prestao raditi u Vijećnici, dok je direktor Dževad Dautović poginuo u saobraćajnoj nesreći na putu od posla do kuće. Portir Ilijaz P. je 1983, za vrijeme noćne smjene, ispucao devet metaka u svog najboljeg prijatelja Fatmira. Motive ubistva policija nikada nije rasvijetlila.

Pojedini tvrde kako se navečer u Vijećnici čuju jauci, galama i krikovi, te da se iznad postavljenih eksponata pojavljuju sjene, koje nestaju u mraku iza stubova u središnjoj auli.

Ipak, vrijedi istaći da se u pisanim izvorima o prošlosti Sarajeva, Vijećnica, kao ni drugi objekti, ne spominje kao mjesto obilježeno nekim prokletstvom. U knjizi Sarajevo od svog postanka do danas, koju je 1894. godine u Požarevcu objavio srbijanski kvaziistoričar Mita Živković, spominje se tek prokletstvo bačeno na Sabornu pravoslavnu crkvu. Međutim, usmena predanja i legende o Vijećnici postoje i izuzetno su živa.

Jedno od objašnjenja veže se za predaju žrtve. Kada su građeni temelji Vijećnice, kako kažu ljudi skloni sujevjerju, nije puštena krv (obično se zakolje ovan).

Todorovo

Stari grad Todorovo, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, moglo bi da postane inspiracija za film, zbog “kuće zlih duhova”, pored koje mještani ne žele ni proći. Todorovčani vjeruju da je kuća ukleta zbog mračne prošlosti…

Mještani Todorova, kraj Velike Kladuše, tvrde da se noću iz “uklete kuće” čuju zastrašujući krici i stravični jauci. U njenoj blizini, navodno, kvare se tehnički uređaji, telefoni i slično. Mnoga vrata i prozori kuće su zatvoreni daskama. Legenda kaže da je na tom mjestu bilo groblje. Krajem 19. vijeka muslimanski imami planirali su da sagrade školu. Hodže su raširili šatore, proveli na tom mjestu nekoliko noći, a onda su iznenada u tišini i vidno uznemireni zauvijek otišli iz Todorova.

Prva kuća na “ukletim temeljima” sagrađena je početkom prošlog vijeka, govorio je najstariji meštanin, 81-godišnji Kadir Ibričić. Srušena je u Prvom svetskom ratu, da bi krajem Drugog svjetskog rata gorila do temelja. “Tokom Drugog svjetskog rata imanje je kupio Husein Bašić i na istom mjestu podigao novu kuću. Ni ona nije bila dugog vijeka i do temelja je izgorila”, govori Kadir Ibričić.

Nakon što je opet sagrađena i namještena, tokom rata u BiH vojnici su zauzeli to područje i iz kuće odnijeli nameštaj i porazbijali stakla. Dugo se niko tu nije uselio, niti je tu prenoćio zbog priča o prokletstvu tog mjesta.

Livno

Na petnaestom kilometru od Livna prema Bihaću, sa desne strane magistralnog puta na lokalitetu sela Prisap, nalazi se kuća na osami koju je narod nazvao kućom strave i užasa. Zbog priče kako se iz ovog napuštenog objekta čuju jezivi krici, lupnjava i dječiji plač, livanjsko selo Prisap je godinama na meti medija i znatiželjnika. Dok “nevjerne tome” smatraju kako je ljudska mašta isprela cijelu priču oko “prnjavorke”, kako još nazivaju ovu kuću, svedoci lakonski uzvraćaju: “Neka zanoće jednu noć i sve će se samo kazati!”

U Beču živi i radi hodža Aga rodom iz Podrinja: SMATRA SE NAJJAČIM BORCEM PROTIV MAGIJE I DŽINA

Među prvima koji su uvjerili u sablasne pojave bile su izbjeglice koje su u minulom ratu našle u kući privremeno utočište, a kasnije i njeni privremeni (pod)stanari, koji nisu vjerovali“došljacima”. Prema kazivanju “osvjedočenih” u gluho doba noći s tavana su dopirali jezivi krici, a iz zidova je ozvanjao dječiji plač. Do jutra, nije prestajalo lupanje na vratima i prozorima. Lupkanje se čulo i ispod poda i sa plafona.

Strah je brzo iseljavao i slučajne prolaznike i lutalice koji bi potražili konak. Mještani sela Prisap vele kako se u kući niko nije dugo zadržavao, “bižalo se od nje ko đavo od križa, a ko će mu ga znati zašto”. Pod krovom ove misteriozne kuće nije se dugo zadržao ni njen vlasnik Marko Marčenko iz Prnjavora, koji danas živi u Njemačkoj. Znano je da je kući prodavao, ali čim bi kupci doznali za priču, odustajali su.

Dok priče o “ukletoj kući” iz Prisapa kolaju “svitom”, poprimajući neke dodatne motive, mještani ovog malog livanjskog sela ukazuju na narodnu predaju koja kazuje kako je na mjestu “prnjavorske kuće” bilo staro groblje.

Kuća strave

Bilo kako bilo, ovo mjesto je godinama mamac za znatiželjnike, ali i novinare, među kojima je jedan ustvrdio kako mu je “zakazao” fotoaparat. “U ispravnom fotoaparatu sam imao nove baterije, ali jednostavno nisam mogao snimiti niti jedan detalj vezan za kuću strave”, zabilježio je u svojoj reportaži. Mještani smatraju kako u “lovu” na misterije možda jedino ima štete vlasnik “kuće strave”, dok se ovakvim pričama selo zabavlja.

Iako mještani opovrgavaju istinitost priče kako je “ukleta kuća” krivac za smrt dva vojnika u minulom ratu, koje je nakon nekoliko prespavanih noći u “prnjavorskoj kući” zadesila nesreća, priča se kako je jedan vojnik izvršio samoubistvo, a drugog je ugrizla zmija, zbog čeka je preminuo.

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending