Glogovac, malo naselje nedaleko od Koprivnice u sjeverozapadnoj Hrvatskoj mjesto je gdje Nenad Usorac, velika pčelarska nada ovih prostora, provodi svoje dane radeći ono što najviše voli. Po struci poljoprivredni tehničar, ovaj vrijedni 24-godišnjak prvi je u svojoj porodici koji se ozbiljnije bavi pčelarstvom, a cilj mu je kako kaže, sve to podići na ozbiljnije, profesionalne grane.

Za razliku od svojih vršnjaka koji u velikom broju slučajeva čekaju da im posao i zarada “padnu s neba”, Nenad je već nakon završetka srednje škole odlučio da zasuče rukave i upusti se u proizvodnju meda i mednih proizvoda. Razlog je kako kaže, jednostavan – bilo ga je sram da kao mlad i sposoban momak od roditelja traži novac za izlaske i kafu.
Trenutno ima 80 košnica, a cilj mu je taj broj povećati na 500 i sve usmjeriti na proizvodnju.

A da će jednog dana krenuti u pčelarsku avanturu moglo se prepoznati u njegovim najmlađim danima. Već kao dječak Nenad je bio okružen životinjama u čijem je društvu istinski uživao.

“Moj djed se bavio proizvodnjom mlijeka, a otac je držao bikove. Uz ljubav prema domaćim životinjama, kravama, psima i mačkama, mene su jako zanimali i kukci pa sam kao dječak lovio leptire, pauke, ose… Pčele sam hvatao u tegle u koje bih stavljao cvijet kako bih ih namamio, i to su bile moje prve “košnice”.

Ozbiljni doticaj sa pčelama sam doživio kao petnaestogodišnjak kada sam išao pomagati jednom kolegi pčelaru. Bilo mi je zanimljivo posmatrati čitav proces, i uprkos ubodima nisam odustajao. Vremenom je rasla moja ljubav prema pčelama iako ih tada nisam imao jer mi je 150 eura za jednu košnicu bilo previše.

Taj prijatelj koji je vidio da volim raditi sa pčelama i da se ne plašim uboda mi je jednog proljeća poklonio dvije košnice, i tada sam postepeno počeo sa ozbiljnijim pčelarenjem. Ideja o širenju posla mi se rodila nedugo nakon završetka srednje škole. Pošto me bilo sram da moram od mame ili tate tražiti 20 kuna da odem na kafu, odlučio sam da povećam broj košnica i sam zaradim svoj novac. Tako je krenula moja avantura koja još traje, a nadam se da neće još dugo završiti – kaže Nenad koji ističe da je pčelarstvo njegov živoni poziv.

“Pčelarstvo je moj posao koji se razvio od hobija. Isto kao što neko svako dan odlazi u firmu na posao, tako ja odlazim u pčelinjak na svoje radno mjesto. Smo postoji jedna glavna razlika, a to je što ja na posao idem sa voljom i uživam u onome što radim, što se u većini slučajeva ne može reći za one koji su zaposleni u firmama – uvjeren je Nenad.

Nenad pčelari staticionarno, a njegove košnice su smještene na tri lokacije nedaleko od kuće i dva okolna sela. Područje je veoma pogodno za pčelarenje i medobranje tako da na svom terenu ovisno o godini može “uloviti” tri do četiri paše.

“Tu je proljetni med – maslačak, jabuka, kruška, šljiva, divlja trešnja, mrtva kopriva… Nakon toga dolazi uljana repica koje ima u izobilju pošto je moj kraj relativno ravničarski i pogodan za ratarstvo čime se i veliki broj ljudi ovdje bavi. Ona nam je jedna od izdašnijih paša i usudio bih se reći da je postala glavna u zadnje tri godine.

Bagrem bi po nekom pravilu trebao biti glavni i veoma je cijenjen kod potrošača, ali proljetni mrazevi su krivci što bagrem ne može dati svoj maksimum već nekih 30-40% – kaže Nenad koji proizvedeni med prodaje preko oglasa i na kućnom pragu. Cijenom meda, kao i odnosom tržišta prema pčelarima međutim, nije zadovoljan.

Višak koji ne mogu prodati na kućnom pragu prodajem na veliko firmama koje se time bave, ali to je po smiješnoj, tačnije ponižavajućoj cijeni. Teglicu meda prodajem po 40 kuna, odnosno 10,32 KM, a kada se prodaje na veliko ide I po 18-20 kuna što je oko 4,50 KM. Dakle, cijena koja ne može ni pokriti proizvodnju. Ako bih sav med morao prodavati na veliko nisam siguran da bi mi pčelarstvo bilo profitabilno – iskren je Nenad koji se osim proizvodnjim meda bavi i uzgojem i prodajom matica.

Pčelarstvo kao i druge poljoprivredne djelatnosti iziskuje sve više znanja i inovativnosti. Uz rad na otvorenom jednako je važan posao prerade, skladištenja, marketinga i prodaje proizvoda.

“Med skladištim u bačvama koje su napravljene od prehrambene plastike i isključivo ih koristim samo za skladištenje meda. Uz navedeno, med skladištim u staklenim teglicama u kojima također ide u prodaju. Ne prerađujem med, ali pravim razne mješavine s medom kao što su mješavina meda i cimeta, mješavina meda sa raznim suhim voćem, mješavina meda s prženim lješnjakom i mješavina meda peluda i propolisa.

“Od proizvoda još na tržište plasiram saće u medu i med u saću i bavim se proizvodnjom matica i matičnjaka. Unaprijed dogovoreni otkup, nažalost kod mene ne postoji. Snalazim se na razne načine, ali moji proizvodi uvijek nađu put do tržišta – objašnjava Nenad koji promociju i prodaju svojih proizvoda obavlja putem raznih sajmova i odnedavno putem društvene mreže Facebook.
Nenad koji je inače i član pčelarske udruge “Lipa” Koprivnica, osvrnuo se i na cjelokupno stanje pčelarstva u regionu.

“Stanje pčelarstva generalno govoreći i nije baš bajno. Sve više ozbiljnih pčelara odustaje od ovog posla, a oni koji još nisu odustali šeću na ivici egzistencije. Velike problem nam stvaraju mladi pčelari početnici koji trčeći za lakom zaradom bez puno posla kupuju veliki broj pčelinjih zajednica, 30-40 komada ne znajući šta ih očekuje i kako se uopšte brinuti o pčelama. Posljedica toga je brz gubitak pčela, početničko razočarenje, što vodi tome da se saniraju propali pčelinjaci, a to se na nas odrazi time što naše pčele odlaze u grabež i vraćajući se iz pljačkaških pohoda zajedno s medom u košnicu unose bolesti poput nozeme, varoe i američke gnjiloće koja je prije dvije godine kod nas uzrokovala pravo vandredno stanje kada je stradalo više hiljada košnica od te bolesti.

Što se države tiče, ona nam je veći neprijatelj od ATL-a. Poticaja na pčelarstvo nema uprkos tome što poticaj postoji za sve ostale poljoprivredne djelatnosti, a pčelarski program jedva i da postoji. Jedino imamo pravo na povrat novca na kupnju pčelarske opreme do 80%, ali je to u stvarnosti oko 45-60%. Sve se svodi na to da ako ti imaš novac da uložiš u opremu, pa ti oni vrate novac, a ako nemaš novac naravno da ti oni ništa i ne vraćaju. Nažalost, to je princip gdje mali pčelari propadaju ili ostaju mali, a veliki pčelari mogu postati samo još veći – smatra Nenad.

Što se tiče prodaje matica, na to se ne mogu požaliti jer je prodaja čak veća u odnosu na prošlu godinu. Pa, čak bih se usudio reći da su mi matice spasile sezonu i bile dovoljna finansijska zarada da ne gasim proizvodnju, jer da sam baziran samo na prodaju meda bojim se da bih bio prisiljen na odustajanje od profesionalnog bavljenja pčelarstvom – zaključuje Nenad. (Naj portal)