PRVU “ZLATNU PLOČU” U BOSNU JE DONIJELA ZORA DUBLJEVIĆ

Sve bude i prolazi, a sevdalinka živi, pjeva se, prenosi s generacije na generaciju.

Neoprostive greške

Doduše, ima  i loših izvedbi, improvizacija, pa i kardinalnih grešaka, kojima je posebno sklona Amira Medunjanin. (iako je odličan i specifian izvođač napravila je nekoliko neoprostivih grešaka. A najveću u pjesmi “A što ćemo ljubav kriti” u kojoj je počela pjesmu sa “Ah što ćemo ljubav kriti…”).

Uočila je to i Zora Dubljević, jedna od najcjenjenijih interpretatorki sevdaha, čije je ime upisano zlatnim slovima u istoriji narodne muzike.

– Ta dama nije imala pedagoge poput Šerbe, Joze Penave, Zaima, Himze da je nauče izvornim verzijama. Nema ni strogih muzičkih urednika – kaže Zora Dubljević, koja danas živi u Makarskoj.

Zora je dijete Sarajeva, položila je audiciju za Radio Sarajevo 1958. godine. Vrlo brzo zagrebački “Jugoton” će joj širom otvoriti vrata pa će već 1962. snimiti prvu singlicu, na kojoj će otpjevati pjesme Ismeta Alajbegovića Šerbe i Nikole Škrbe. Srca publike je osvojila naslovna pjesma “Oj mjeseče bekrijo”.

Bila su to vremena kada cijela Jugoslavije jedva da je imala 100.000 gramofona. Diskografi su tada imali standard za tiraže: zlatna ploča za 100.000, a srebrna za 50.000 prdatih primjeraka

Do prvog zlatnog tiraža u Jugoslaviji prvi će doći Predrag Cune Gojković za pjesmu “Kafu mi draga ispeci”, a odmah za njim Zora Dubljević sa pjesmama: “U čaršiju poslala me nana”, “Voljela sam”, “Ne ašikuj Mujo” i “Ja uranih jutros rano prije sabaha”.

Bilo je to 1964. godine. To je zvanično prva zlatna ploča koja je stigla u Bosnu i Hercegovinu, a pjesme je komponovao Ismet Alajbegović Šerbo.

Nakon toga je nanizala nisku od stotinjak sevdah ili pjesama pisanih u duhu sevdaha, koje su za nju komponovali Šerbo, Jozo Penava, Husein Kurtagić, Rade Dubljević, Blagoje Košanin…

Narodna nošnja

Zora je vrlo često nastupala u bosanskoj narodnoj nošnji. Zanimljivo je da je u porodičnoj kući na Gorici sama skrojila sebi nošnju, s kojom je obišla cijeli svijet, nastupala na festivalima, u TV emisijama….

U proljeće 1992. godine je, vjerujući da ratno ludilo neće dugo potrajati, otišla u Makarsku, gdje njen muž ima kuću. Kada se vratila 1996. godine skoro ništa nije zatekla u kući. Najteže joj je palo što joj je uništena ta narodna nošnja, u kojoj je željela da je spuste pod zemlju kad nastupi smrt. (Naj portal)