Pratite nas

Sudbine

Neće cura za seljaka: TADIJA IMA TRI SINA, OGROMAN KAPITAL, ALI NIJEDAN NIJE OŽENJEN

Published

on

Kada ga vidite, ne biste rekli da likom ima više od šezdesetak godina, ipak, ova poštena i radna starina ima dvije decenije više, ali ruke sa kojima je stekao sve što danas ima, a nema malo, od temelja do krova su sve digle.

Ipak, Tadija Pupović i pored svega što je stekao, ima jedan veliki crni oblak nad svojim mislima – sinove u ozbiljnim godinama, koji se još nisu oženili. Na tridesetak kilometara od centra Pljevalja, u zaseoku Zasada, živi Tadija Pupović, star 80 godina. Razborit, iskren, ovaj vrijedni stočar i poljoprivrednik koji već decenijama za život vrijedno zarađuje, otvorio je svoju dušu u razgovoru za RTCG, o svemu što ga tišti.

O selu koje umire, teškom i mukotprnom radu, oštrim zimama karakterističnim za ove krajeve, kako je bilo nekada, a kako se živi sada, i o onome što ga najviše tišti, što mu baca sjenku na sve što je ikada stekao, odgovarao je bez zadrške na pitanja novinarke.

“Nema stanovnika, bilo je ranije. Selo je pitomo i dobro, ko hoće da radi, sve uspijeva”, kaže on, pa se dodaje kako se živjelo nekada, te i kako je nastao put koji vodi do zaseoka;

Za život zarađuje mukotrpno, stočarstvom i poljoprivrednom. Imao osamdeset ovaca, a najviše voli volove, koje je oduvijek držao. Kako kaže, meso prodaje, a pravi i sir, za koji kaže da može da napravi i tonu, samo kada bi imao pomoć, žensku ruku u kući. Ističe kako nikada ne bi mogao bez volova.

Morao je da podijeli i svoju najveću muku pred kamerama “RTCG”. Naime, kako je sam istakao najveća muka mu je što mu se sinovi još nisu oženili.

“Kad bi riješili da se žene… Ovaj jedan se oženio, bila pet mjeseci i vratila se. Imam tri sina i kćerku, dva sina su ovdje, jedan u Podgorici. Bilo je djevojka ovdje, al bogami sinovi ne… Ne znam. Nisu htjeli… To mi je najteže u životu. Sve što sam radio, mučio se, i treglio, danas mi je to najteže. Skupo sam ja ovo zaradio. Sve ove zgrade, pogledaj svuda, sve sam ovim rukama podigao. “, kaže ova vrijedna starina, gotovo plačnim glasom.

Ističe da od mehanizacije, ima sve, da su moderne tehnologije, dovođenje struje i vode, olakšale život na selu, ali da nema ono najosnovnije – unuke.

“Budućnosti ovdje nema, omladina će morati odavde glavom bez obzira. Sela su propala, skroz uništena. Kuću žena drži, bez žena nema ništa. Sve imamo, ali…”, rekao je on na kraju razgovora za “RTCG”, (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending