Pratite nas

Sudbine

Ne može biti gore, nego ovdje: ODLAZIMO U NJEMAČKU, JER OVDJE DJETETU KUPUJEMO PATIKE NA RATE

Published

on

Trend odlaska porodica z zemalja bivše Jugoslavije u evropske zemlje nije nešto novo. Posljednjih godina sve više njih odlučuje da svoj život nastavi u inostranstvu, a jedna od najčešćih destinacija je Njemačka.

“Riješili smo da idemo u Njemačku. Ne možemo više. Kupujemo djetetu patike na rate, u minusu smo na svim karticama. Živimo ovdje svi na gomili, ne mogu više da čekam na red za kupatilo! Dosta mi je.

A šta očekuješ tamo? Kakvu bajku?

“Ne može biti gore nego ovdje.

Nigdje ne cvjetaju ruže. Pratiš li ti šta se u svijetu dešava? Svuda su protesti, svi su nezadovoljni, kao da će smak svijeta. Došlo takvo vrijeme čudno. Tamo, nećeš vidjeti bijelog dana. Sretaćete se samo u prolazu. Dijete će ostati željno roditelja. Pregaziće te za male pare.

“Pare ne mogu biti manje nego ovdje.

Ali tamo si stranac, tuđinac, u tuđoj zemlji. Nikad vas neće prihvatiti. Tvoj sin, daj bože da nađe drugare. Ne zna ni jezik. Smijaće mu se.

“Smiju mu se ovdje što je debeo. Veći sam stranac u svojoj zemlji nego bilo gdje.

Gdje ćete naći posao? Mislite da samo vas čekaju?

“Naši ljudi se cijene. Pokažu se kao najbolji radnici. Enom sin moga šefa otišao sa srednjom mašinskom u Minhen. Eno ga, poslije nekoliko mjeseci je postao menadžer, vodi pogon u velikoj fabrici ambalaže. Koga god pitaš zna bar nekog ko je jako brzo napredovao. Kažem ti, cijene naše ljude.

Ni ti, ni Igor nemate neki prosjek u školi. Kako mislite da se probijete?

“Niko nema, pa opet svi uspiju.

Ko? Koji ljudi…? To su legende koje idu sa koljena na koljeno, jer divno zvuče – ’Naši ljudi najcjenjeniji’, ’Naši ljudi imaju najbolje rezultate’, Naši ljudi ovo, naši ljudi ono. A niko ne zna koliko je tih naših ljudi, koliko ih je otišlo, ko su ti ljudi, šta znaju da rade, ali svi pričaju istu priču, u stvari bajku kako naši, zaboga, odskaču!

“Dobro, ti uvijek moraš da kontriraš.

Ovo nije kontriranje, ja samo tražim nešto konkretno. Vidi, ako je od tih pola miliona ljudi koji su otišli na Zapad, desetoro postalo nešto veliko u bijelom svijetu, to i nije neki uzorak. I sto. I dvjesta. I ti što su napolju postigli nešto bi, možda, bilo gdje postigli nešto jer su izuzetni kako god obrneš. Pričaš stvari bez osnova. Želiš da vjeruješ u bajke.

“Ja ti kažem da djevojke sa srednjom medicinskom, kao ja, vrlo brzo postanu glavne po bolnicama u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj… Rade posao ljekara! Mogu da biraju posao. Vape za njima! Naši ljekari dobijaju najbolje ponude, školovanje za djecu, neviđene pakete za eks-patove.

Što? Ako su naše sestre u rangu njihovih ljekara, onda su nam ljekari vanzemaljci, svi hrle Na Balkan da se liječe ovdje!

“Ti možeš sad da budeš ciničan, ja razumim da ne želiš da mene viđaš dva puta godišnje, ali budi realna. Možemo mi da kukamo na naše škole i fakultete, ali naši ljudi fenomenalno prolaze gdje god da se pojave!

Stavi na papir koliko košta život tamo.

“Košta me i ovdje. Živim u zajednici, a opet kad podijelimo račune ostane samo za preživljavanje. Neću tako da živim.

Šta očekujete? Da se pojavite na aerodromu i svi redom padnu u nesvjest od sreće što su dvoje naših došli da rade za njih?

“Ne očekujem da padnu u nesvjest, ali znam da naše ljude tamo traže.

Halo, odrasla si, pametna si, razmisli, nemoj samo kao papagaj ponavljati gluposti!
“Nisu to gluposti!

Gdje ćete živjeti?

“Za početak ćemo iznajmljivati stan. Vidjeli smo jednu garsonjeru na periferiji, ne košta mnogo. Ako dobijemo boravišnu, možemo da uđemo u kredit za nešto svoje.

Kako nećete dobiti boravišnu, samo reci odakle si, i pod uslovom da službenik ne umre od sreće, izdaće ti na licu mjesta i boravišnu, i državljanstvo, šta god da zatražiš.

“Nemoj da si takva…”

Kakva sam?
“Surova. I iskrena. Voljela bih da me nekad malo lažeš.

Volim te.

“I ja tebe. Uvijek imate gdje da se vratite. Zaključaću vašu sobu, čekaće vas sve netaknuto” (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending