Pratite nas

Sudbine

Nakon njenog odlaska, nismo više isti: ZAŠTO MAJKO NISI VJEČNA

Published

on

Majka je definitivno najuticajnija osoba u životu gotovo svakog čovjeka. Ona brine o nama onako kako niko drugi ne zna i ne želi, i jedna od rijetkih osoba koje će ostati uz nas u svakoj mogućoj situaciji, spremna da nas utješi lijepim riječima, zagrli, ušuška u krevet, čak iako smo odavno odrasli.

I kada napravimo najgore greške u životu, ona je ta koja nas neće napustiti, koja će nam pomoći da preživimo, koja će se postarati da nas manje boli.

Ljubav koju majka osjeća za sinove i kćerke ne može se mjeriti ni sa čim, i ta ljubav ne nestaje čak i kada majka više nije sa nama. Ona je prva osoba sa kojom smo ostvarili duboku vezu, naš vječiti zaštitnik, ona koja nikada nije zaboravila na nas.

Kada ona zauvijek ode, osjećamo se kao da više nismo kompletni. Čini se kao da je dio naše duše zauvijek otišao. Sahranili smo ga sa njom, sa njom je zauvijek otišao. Nije važno da li smo bili pored majke u posljednjim danima ili nismo stigli ni da kažemo zbogom; kada majka preseli, ništa više neće biti isto. Mi više nećemo biti isti.

Što je majka bila prisutnija u vašem životu, to će gore biti kada jednom ode, bilo da ste tinejdžer ili odrasla osoba koja već ima svoju porodicu.

Kada čovjek izgubi majku, počinje da se osjeća kao potpuno druga osoba. Bol je toliko jak da se čini da je ušao u svaku poru duše i da je iznutra steže i cijedi snažnim pesnicama najjačeg čudovišta. Srce boli, svijet se ruši na komadiće, nestaje bez traga. Taj bol se teško da opisati riječima i razumiju ga samo oni koji su ovo već prošli.

Ništa vas u životu ne može pripremiti za ovo. Koliko god da ste svjesni da je odlazak majke prirodna pojava i da su gubici teški, kada ona zauvijek zatvori oči, uvijek je šok. Uvijek je iznenađenje. Nikad nije bilo vrijeme. I nikada ne bi bilo vrijeme.

Kada ode majka, srce dobija rupu. Ogromnu, nezamislivu ranu koja nikada ne zacijeli, već samo naučimo da je podnosimo. Pronađemo snagu da nastavimo dalje. I zaista, bol vremenom malo izblijedi, ali nikada ne ode. Nikada se ne zaboravi, i baš zato vaš život više nikada neće biti isti nakon majčinog odlaska..

Realnost života u kojoj više nema majke toliko jako pogađa da nam se čini da smo i mi otišli s njom. Bol je stvaran. Razarajući. Jak, kao najsnažniji fizički bol.

Trebaće puno vremena da prođe da ponovo sastavimo svoju dušu i vratimo život u normalnu formu, ali ovo je događaj nakon kojeg ćete vjerovatno morati da napravite pauzu od svega što ste radili. Trebaće vam vremena da se sastavite i nastavite dalje.

Svima onima koji su zauvijek izgubili majku jedna stvar je zajednička – to su ljudi sa okrnjenom dušom. Ranjeni feniksi koji će se podići iz pepela, ali ne cijeli. I nije važno kada se to dogodilo, prije nekoliko dana ili prije 20 godina. Do kraja života bićete ucvijeljena ptica koja žali za majčinim toplim krilom i sigurnim gnijezdom. (Naj portl)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending