Pratite nas

Sudbine

Nakon 50 godina pronašla je svoju pravu porodicu: SUZANU SU UKRALI I UBIJEDILI JE DA JE USVOJENA

Published

on

Putnici u Škotskoj i irskoj se slobodno nazivaju Romi ili samo putnici, a sastoje se od niza različitih, nepovezanih zajednica koje govore niz različitih jezika i dijalekata koji se odnose na različite običaje, istoriju i tradiciju. Skloni su stalnim migracijama, na šta nas samo ime i upućuje.
Suzana je tako rekla da su je prvo u Kanadu, zatim u Australiju i Novi Zeland odveli njeni “novi mama i tata” koji su je od četvrte godine lagali da je usvojena.

U međuvremenu, njena britanska porodica provela je pedeset i tri godine očajnički tražeći je i plašeći se da je više nikada neće vidjeti. Nakon što je Suzanin suprug nedavno objavio apel na Fejsbuku, Suzana je konačno pronašla svoju porodicu. Samo 30 minuta nakon objave, njeni rođaci u Pontefraktu su saznali za nju i požurili da odgovore njenom mužu. Sada je Suzana ponovo spojena sa četvoro od svojih šest braće i sestara.

Suzana, koja živi u Australiji i ima četvoro unučadi, rekla je:

„Kao dijete živjela sam sa svojih šest braće i sestara u starom župničkom domu u turističkom mjestu. Ali mi nismo bili “putnici”.
Mama je bila samohrani roditelj, a braća i sestre i ja smo povremeno bili u hraniteljskim porodicama, pa smo se vraćali kući – ispričala je ona, te nastaila:

“U blizini je bila i porodica putnika sa kojima sam se sprijateljila kao dijete. Bili su iz Škotske. Žena, koju sam skoro cijeli život smatrala svojom majkom, imala je multiplu sklerozu. Imali su dva sina, a mislim da su željeli i djevojčicu – rekla je ona.

Pitali su moju mamu mogu li da me odvedu u Diznilend i ona im je dala moj pasoš. Umjesto toga, odveli su me u Kanadu, zatim Australiju i kasnije Novi Zeland – ispričala je Suzana gdje je sve bila nakon što je nestala.

To je uvijek bio njihov plan – dodala je. Suzana, čije je porodično prezime Pris. Oni su joj objasnili da je usvojena jer je njena porodica tako željela.

“Živjela sam u zajednici sa putnicima i živjela sam lijep život i bila sam prilično razmažena – rekla je kroz smijeh. Žena koju zovem mama, koju smatram mamom, umrla je od multiple skleroze kada sam imala samo 10 godina. Iako sam živjela u putujućoj zajednici, bila sam prilično mažena i pažena. Bila sam jako voljena. Moje odrastanje je bilo srectno. Proputovala sam svijet – rekla je Suzana.

Suzana, koja vodi dobrotvornu organizaciju Fresh Start Mission sa svojim mužem putnikom Hamiltonom (57), saznala je istinu kada je morala da pruži informacije za novi pasoš i nije mogla da pronađe nijedan papirni dokaz o svom usvajanju.

“Nevjerovatna veličina onoga što mi se desilo nije me posebno pogodila. Samo sam nastavila sa svojim životom – rekla je ona.
Upalila mi se sijalica tek kada me je prijateljica koja je usvojena pitala da li se ikada zapitam kako se moja porodica osjeća u Velikoj Britanij. Kada sam se prvi put čula sa svojom porodicom, oni su histerično plakali od sreće što sam živa – prisjeća se ona i dodaje da je tada odlučila da ih posjeti u Velikoj Britaniji i ugovorila posjetu u vrijeme svog 57. rođendana kako bi napravila veliku proslavu za cijelu svoju porodicu. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending