Sve mi je postalo jasno u trećem mjesecu braska, ali se ipak nisam usu­dila spomenuti njegovu majku koja me, očito je, nije prihvatila. Rodila sam im sina, vjerujući da će unuk otipiti svekrvino ledeno i otrovno srce. Grdno sam se prevarila. U narednim godinama, moj muž je slijepo vjerujući svojoj majci, postajao sve agresivniji i ljubomorniji…

Kad sam bila još sasvim mala, pa kad bi me ma­ma vodila gradom, prolazni­ci bi joj često govorili: “Kakva će to biti ljepotica kad odraste!” Odrastajući i sama sam uočavala svoju izuzetnu ljepotu pa sam sve češće maštala o svojoj budućnosti videći se na naslovnicama časopisa kao uspješne manekenke ili glum­ice. Ali sam isto tako već u osnovnoj školi često osjetila ljubomoru i za­vist svojih vršnjakinja. Roditelji su mi se u djetinstvu bili rastali.

Kad su našem ocu nakon pre­sude počeli od plaće oduzimati ali­mentaciju, on se vratio i ponovno vjenčao s mamom. Uzaludna su bila moja nadanja da su se opametili. Svakodnevni urnebes u kući otjeralo me od kuće u šesnaestoj go­dini života. Umjesto daljnjeg školo­vanja zavr­šila sam ugostiteljstvo konobarskog smjera i zaposlila se u lučkom bistrou u kojem su najčešći gosti bili lučki radnici i pomorci.

Od prvog sam dana shvatila da sam pogriješila u izboru zvanja. Doživljavala sam svakave neugodnosti na tom mjestu. Jedni bi mi se udvarali, drugi me vrijeđali, a treći me branili.

Jednog je ljetnog predvečerja u luku uplovio veliki putnički brod, a u naš bistro je ušla grupa mornara sa svojim časnikom. Kad su nam se pogledi sudarili, osjetila sam neku neobičnu slabost pod njegovim prodornim pogledom kojim me odmjerio od glave do stopala. Ne znam je li to bila ljubav na prvi pogled ili opsjed­nutost, nešto poput čarolije što ti čitavo bi­će preplavi osjećajem do tada nepoznate ra­dosti, i želje za pokoravanjem njegovoj volji. Jer kako drugačije pro­tumačiti moj pristanak na sve nje­gove zahtjeve, da ne kažem naredbe.

“Odvest ću te na večeru, jer te želim pobliže upoznati, Nela! Do kada radiš? – pitao me.

“Još dva sata pa sam slobodna – sa čuđenjem sam slušala vlastiti odgovor ne obazirući se što me oslo­vljava sa “ti”, pa umjesto da se us­protivim njegovoj drskoj nadmoći što je izbijala iz svake njegove riječi, bila sam poslušna kao psetance kad mu gazda nešto naredi.

Čekao me pred bistroom i odveo u najotmjeniji resto­ran poznatog hotela, a ja sam se ugodno osjećala što i mene jednom dvore moje kolege po stru­ci. Šutjeli smo u vrijeme jela, ali je ostatak vremena iskoristio da što više dozna o meni i mojoj porodici.

“Nije li mjesto na kojem radiš nedostoj­no za djevojku kakva si ti? – pitao je na kraju.

Te me večeri nije pokušao ni poljubiti pa sam pomislila da mu do mene i nije sta­lo. Već slijedeće večeri mi je ponudio brak, a ja zaljubljena do ušiju, pristala sam bez ikakva razmišljanja, mada je od mene bio stariji jedanaest godina. Čak se nisam pitala zašto jedan ta­kav zgodan muškarac u tim godina­ma nije već oženjen. Vjerovala sam u svaku njegovu izgo­vorenu riječ, smatrajući ga svojim vitezom, dobrotvorom koji me želi spasiti iz životne osrednjosti na kakvu me osudilo moje porijeklo.

Kad me doveo kući i predstavio svojoj majci, gospodi Marceli, osje­tila sam njeno prikriveno neprijateljstvo, ali ni slutiti nisam mo­gla kakav će mi pakao od života napraviti. Budući da sam bila u devetnaestoj godini, nisam za udaju trebala roditeljski pristanak, mada me majka preklinjala da se ne vjen­čam dok Rikarda ipak malo bolje ne upoznam.

“Svi su oni divni prije vjenčanja, a tek onda izbije na površinu sva njihova zloća i bolesna posesivnost u obliku ljubomornih ispada, ogrnuta plaštem velike ljubavi. Svi su muškarci gadovi kao i tvoj otac koji mi je upropastio svaki dan pro­veden u našem braku – govorila mi je majka.

 Prve grubosti

Vjenčali smo se prije njegova povratka na brod, jer moj vo­ljeni nije mogao podnijeti da i dalje radim u lučkom bistrou. Moja svekrva, nedokučiva gospoda Marcela, koja je izbjegavala svaki su­sret naših očiju, porijeklom iz poz­nate, bogate obitelji pomoraca, čini­la mi se sasvim ravnodušna na od­luku svog sina da se oženi siromaš­nom, mnogo mladom i lijepom dje­vojkom kakvom se mene smatralo.

Tih mjesec i po dana, proteklo je po­put idile. Došao je i dan nje­gova odlaska na brod, a meni se srce paralo od tuge i na samu pomisao kako ću dugo čekati naš ponovni sus­ret. Spremajući se da otpratim supruga do broda u luci, po prvi mi se svekrva direktno obratila, govoreći:

“Nemoj ga ispraćati do broda jer to donosi nesreću. Učinit ćeš to ako ne želiš daše vrati!

Tek sam tada primijetila da niti Rikardo ne očekuje moj ispra­ćaj, jer su se u toj kući poštivale pomorske tradicije kojih se nje­gova majka strogo pri­državala, budući je i sama bila žena pomo­rca. Upi­tala sam ga:

“Mogu li s tobom do broda? Pogledao me mješavinom ljutnje i prezira, što me zaprepastilo, pa sam brzo dodala:

“Samo pitam, Rikardo, jer mi je dragocjen svaki trenutak proveden uz tebe.

“Nemaš ti što pitati! Zar ti moja majka nije rekla da ispraćaj žene donosi nesreću za pomorca?

“Jest, rekla mi je, ali ja mislim da su to prastara vjerovanja…

“Ono što kaže moja majka, za tebe je zakon! I nemoj previše mis­liti tom svojom lijepom glavom, jer u ovoj kući ima ko misliti. A ne za­boravi, pod paskom si moje majke i nikad ne smetni s uma da pripa­daš samo meni, bez obzira kako sam daleko – izgovorio je odmjeren­im i hladnim glasom, neprepoznat­ljivo strogog lica zbog čega sam se, doslovno sledila.

Sa mnom se opro­stio u našoj sobi, jednom od velikih prostora na katu stare građanske kuće u kojoj je stolovala nedodirlji­va gospoda Marcela. Devet mjeseci kasnije, u toj je ku­ći rođen Rikardov nasljednik, moj sin Romeo, kojem je ime odabrala baka bez dogovora sa mnom.

U pro­teklih devet mjeseci, svog sam sup­ruga vidjela samo jednom u krat­koj posjeti od dva dana. Ostalo sam vrijeme provela kao u zatvoru. Sve poslove i kupovine obavljala je žena koja je služila Marceli vodeći joj domaćinstvo.

“Molim vas, da preuzmem ba­rem dio poslova u kući jer se ova­ko besposlena osjećam posve beskorisnom – predložila sam svekrvi, na što je ona samo odmahnula rukom.

“Ne dolazi u obzir! Naučit ćeš ti, draga moja, ponašati se kao dama kakva dolikuje mojoj kući! Znam ja da bi ti rado odlazila na tržnicu jer bi tamo najlakše našla društvo ravno sebi – rekla je svekrva odmjerivši me prezrivim pogledom.

 Svekrvina nesnošljivost

Odmah nakon porođaja baka je preuzela svu brigu o djetetu kao da mene nema. Romeo je bio moj samo u vrijeme doje­nja. Svekrva me prisiljavala na pre­obilne obroke kako bih imala što više mlijeka, a kad sam se pobuni­la, Marcela mi je s nasla­dom rekla:

“Bojiš se da ne izgubiš svoj vitki struk! Pa zar ne vidiš da tvoja ljepota više ni čemu ne služi, jer si već dobila muža kakvog ne zaslužuješ!

Strpljivo sam podnosila svekrvi nadjući se da će Rikardo, kad mu se požalim, pristati da se preselimo u stambenu zgradu u kojoj je imao stan. Došao je kad su Romeu bila dva mjeseca. Tek kad sam ga ugled­ala, shvatila sam koli­ko mi nedostaje. Voljela sam svog pomorca njegovu muževnu snažnu figuru pokraj koje sam se osjećala krhkijom nego što sam bila.

“Hvala ti Nela na predivnom sinu kojeg si mi podarila – govorio je ganuto, gledajući naše dijete koje nam se smiješilo iz kolijevke.

“Ti si nešto najlje­pše što mi se u životu dogodilo – uzdrhtao je od strasti, ponio me na ru­kama u našu sobu.

Bili su to trenuci sreće za pamće­nje, posljednji kojih se rado sjećam. No, kad smo te večeri legli, umjesto nježnosti, muž me upitao:

“Je li istina da si svu brigu o dje­tetu prepustila mojoj majci i Bepini?

I, ne dočekavši odgovor, ljutito je nastavio:

“Očekivao sam od tebe da budeš brižna majka, jer ne mo­raš, ostavljati dijete odlazeći na posao. Na što trošiš vr­ijeme ako se ni o djetetu ne brineš?

Bila sam osupnuta suprugovim prigovorima pa sam iskoristila pri­liku da mu se potužim:

“Ja bih se i te kako rado bavila svojim djetetom, ali mi tvoja maj­ka ne dozvoljava! Ne znam dokle ću izdržati ovako doko­na sjedeći u kući. Ne govorim to da bih se opravdavala. Ako želiš čuti istinu, onda ću ti je reći: tvoja me majka ne voli i zato me nastoji po­niziti, uvrijediti me, napakostiti kad god može. Zato je i preuzela brigu nad našim djetetom kako bi me mogla pred tobom optužiti za ne­brigu. Up­ravo sam čekala tvoj dolazak da se dogovo­rimo o našoj buduć­nosti. Mogli bismo se preseliti u tvoj stan u…

“Prestani! – viknuo je skočivši sa sjedala. -Ne možeš tako govoriti o mojoj majci samo zato što ti ne dopušta da skitaš gradom. Ti bi preselila, jeli? Da ti mogu dolaziti ljubavnici kao ženama mojih jadnih kolega. Zato se i nisam ženio dok me ti nisi zavarala svojim izgledom Madone, povučene, skromne cure kojoj je po­trebna nečija ruka da je vodi kroz život. Jesi li zaboravila što sam ti re­kao na odlasku poslije vjenčanja! Moja je majka za tebe zakon! Ne trebaš je voljeti, jer ti za to i nisi spo­sobna, ali ćeš je poštovati i ponašati se prema njenoj naredbi. Bit ćeš po­štena žena, ili ću te… – uhvatio me za ramena i drmusajući me svom snagom, bacio na krevet.

Zamah­nuo je da me udari, ali ga je vjerojat­no u tome spriječio glasni plač našeg sina koji se začuo iz susjedne sobe. Požurila sam k djetetu koje se, trzajući plakalo probuđeno Rikardovom vi­kom. Čim sam ga pri­mila u naručje, umir­io se. Promijenila sam mu pelenu i podojila ga, a taj je prizor očito umirujuće djelovao i na Rikarda pa nas je oboje zagrlio. U svojoj sam se naivnosti po­nadala da će moj suprug uvjeriti svoju majku da mi pre­pusti brigu o djetetu.Tog istog trenutka sam mu opro­stila grube riječi, shvatajući njego­vu uznemirenost nakon majčinih optužbi o mojoj nebrizi za našeg si­na.

Prvih nekoliko dana svekrva je bila snošljivija budući sam bez pro­testa prihvaćala njezine naredbe i sugestije o nekim zastarjelim pos­tupcima, kao što je držanje djeteta u jastuku. Na sve sam pristajala samo da udobrovoljim svoju nepri­kosnovenu svekrvu. Ona se, doduše, i dalje zdušno brinula o unuku, ali kad je proho­dao, sve više ga je prepuštala meni. Polako sam se privikavala na život da najviše vremena provodim između četiri zida poput zatočenice.

Romeo je odrastajući postajao sve zahtjevniji, znatiželjniji, a posebno se isticao bistrinom. Zadovoljna mojim odgojem djeteta, počela je i mene više uvaža­vati, te mi je dozvoljavala da male­nog izvodim u park na igru. Družeći se s majkama i bakama koje sam susretala na dječjem igralištu, više se nisam osjećala toliko usamljenom.

Jednog sparnog ljet­nog dana Romeo je već u ranim prijepodne­vnim satima navalji­vao u park da se što pri­je sretne sa svojim  prijateljima, a i me­ni je više prijalo biti van kuće. Dok su se djeca igrala u pijesku, sjedeći u hladu prelistavala sam neki časo­pis, kad odjednom ugledam Rikarda kako se približava zasjenjenom sta­zom parka. Pozvala sam dječaka govoreći mu da dolazi tata, pa smo mu hitro oboje požurili u susret.

“Kojeg li divnog iznenadenja! Nisi nam javio da ćeš danas doći – obradovana iznenadnom suprugo­vom pojavom, poletjela sam mu s djetetom u zagrljaj. No, on je samo dječaka poljubio i ne osvrnuvši se na mene.

“Pogledaj, tata, u krošnji je gnije­zdo! – upirući prstićem pokazivao je Romeo, očekujući očevu pohvalu, ali je Rikardovim licem tek proletjeo ledeni smiješak.

“Idemo, ili ti je možda draže ostati ovdje gdje provodiš više vreme­na nego kod kuće – promrsio je, brzajući s djetetom u naručju.

S obzirom na njegovo namršteno lice, nenajavljeni dola­zak i odbijeni pozdrav na susretu, pretpostav­ljala sam da se to ne događa bez svekrvinog učešća, pa sam mirno i staloženo krenula za mužem. Ušli smo u našu sobu i umjesto poljupca, opalio mi je pl­jusku od koje mi se zavrtjelo u glavi.

“To je za početak! Mada sam daleko, poznato mi je tvoje drsko ponašanje prema majci, kao i sva­kodnevno odlaženje u park kamo odvodiš malenog da ti bude para­van za tvoje sastanke s ljubavnikom. Predugo ti je čekati muža, a možda ti više i nisam zanimljiv – unoseći mi se u lice, iz njega je kiptio bijes i osjećao se vonj alkohola.

Bez riječi sam ga gledala ne prepoznavajući u njemu privlačnog muškarca za koga sam se udala. Odjednom mi je prišao i počeo s mene sumanuto tr­gati odjeću, i skinuvši sve sa sebe, bacio me na krevet.

“To si htjela, kurvo!

Nakon svoje brutalne naslade, izašao je iz sobe, dok sam ja ostala ležati, ponižena i skrhana dušev­nom i tjelesnom boli, paralizirana strahom da se Rikardo ne vrati. Le­žeći tako satima, pokušavala sam odgonetnuti što se to događa s mo­jim mužem kojega sam, unatoč sve­ga još uvijek voljela. U kući je vla­dala potpuna tišina, pa kad sam začula otvaranje ulaznih vrata, ukoči­la sam se od straha. Pojavio se u sobi  miran i tih kao da se baš ništa ružnog nije među nama dogodilo.

“Dobro si i prošla, jer sam doista bio van sebe od ljutnje. Dođem kući nakon nekoliko mjeseci, a moja žena u parku umjesto da me dočeka. Jesam li javio da dolazim za Romeov rođendan – bile su njegove riječi koje su očito trebale biti isprika.

Sve mi je postalo jasno, ali se ipak nisam usu­dila spomenuti njegovu majku koja jedina prima sve obavijesti, pa i moja pisma. Prešla sam preko njegovog nasilnog ponašanja,  jedino svekrvi više nisam mogla vjerovati.

“Imaj strpljenja s mojom maj­kom, Nela. Sama me odgojila, jer je vrlo rano ostala udovica pa smo zato toliko emotivno vezani – poku­šavao je Rikardo izgladiti naš odnos prije povratka na brod.

Kad mi je suprug javio da će bo­žične blagdane provesti kod kuće, a Novu ćemo godinu dočekati na bro­du što će biti usidren u njihovoj luci, radovala sam se poput djeteta. Na dan našeg prvog zajedničkog izlas­ka, na Silvestrovo uvečer, posebno sam uredila frizuru i odjenula dugu haljinu koju mi je suprug donio za tu prigo­du. Kad sam stala pred muža, pogledao me zadivljeno, ali mu se u isto vrijeme u očima primjećivalo nešto po­put straha.

“Lijepa si poput bo­ginje, Nela! Upravo se pitam, nije li ludost što te vodim medu svoje morske vukove, jer ih je većina bez žena, a i od prisutnih niti jedna se ne može mjeriti s tvojom ljepotom.

Rikardo se zaustavio u sjeni ogromne palme, pogledavši me kao da mi želi prodrijeti u dušu, te re­kao oštrim glasom, niti malo pri­kladnim u tom trenutku:

“Obećao sam kolegama da ćemo doći, i tu smo! No, upozora­vam te, da se na takvim zaba­vama ljudi previše opuste, po­našajući se slobodnije nego inače. Ni trenutka ne zaboravi da si moja žena.

“Ne znam, zašto mi to govoriš, Rikardo! Dobro znaš da si jedini muškarac u mom životu i da samo tebe volim.

“Neka tako i ostane! – odgovor­io je i poveo me na brod.

Kad smo se pojavili, prolomio se pljesak, što me nije začudilo jer me njegova posada imala prilike vidje­ti po prvi put. Prišao nam je ka­petan broda, barba Kristian, i pov­eo nas svom stolu.

 “Čestitam, Rikar­do! U kom si vrtu ub­rao ovu, tek rascvalu ružu? Sretan si ti čov­jek, moj časnice! – nije barba štedio na kom­plimentima, dok je na licu mog supruga poi­gravao usiljeni osm­ijeh kojeg sam jedino ja dobro poznavala.

Sve je dobro proteklo do pola noći dok sam plesala jedino sa svojim suprugom. No, kad je otkucala ponoć i počelo čestitanje uz poljupce, plesači su se međusobno izmjenjivali bez uobičajenih poziva, a nas dvoje smo bili razd­vojeni od plesnog para jednog mla­dog časnika i njegove partnerice.

“Tek je započela nova godina, a mene je poslužila sreća da zaplešem s najljepšom damom večeri – približivši se mom uhu, došapnuo mi je razdragani suprugov mladi kole­ga, dok se moj Rikardo sa svojom, očito ne­željenom partnericom, kretao laga­nim korakom prateći svaki moj pok­ret.

Da ublažim nelagodu, nasmiješila sam se, izvinjavajući se za tromost koja me odjednom obu­zela. Taj moj bezazleni osmijeh, bio je dovoljan povod mom Rikardu da napusti svoju plesačicu, a mene gru­bo odvuče iz plesne dvorane.

“Prekršila si obećanje – izrekao je ledenim glasom vodeći me pre­ma garderobi, a potom i s broda. Gra­bio je velikim koracima da sam ga jedva pratila, a kad smo se našli u polumračnom parku, iz Rikarda je pro­valio vulkan, nazivajući me besra­mnom kurvetinom i zavodnicom.

“Hajde, zavodi mene! Smiješi mi se kao onom svom plesaču! Ispočet­ka nisam majci vjerovao da si takva pokvarenica dok se, eto, sam nisam uvjerio. Platit ćeš mi za ovo svoje besramno ponašanje – prijeteći mi promuklim glasom, više me je vu­kao nego što sam mogla pratiti nje­gov korak. Tad sam postala svjesna da put kojim idemo ne vodi prema njegovoj kući, i tek tada me uhvatila panika, pitajući se kakve namjere ima.

“Molim te, Rikardo, pusti mi ruku. Pa neću ti pobjeći i reci mi, molim te, kuda me to vodiš? – pi­tala sam prepoznavši šumarak na kraju gra­da. – Ne namjeravaš me valjda ozlijediti. Ako me ne voliš, mo­žemo se o svemu do­govoriti. Možemo se sutra rastati, samo ako to želiš, ali te molim… – nisam stig­la izreći svoju molbu kad me tako snažno odalamio po ustima da sam osjetila okus krvi.

“Hoćeš rastavu, je li? Dobit ćeš je samo dok udesim tvoje božansko lice da te nikad više ne pogleda niti jedan muškarac – gušeći se u divljem bijesu, udarao me po glavi, licu, leđima, a tada sam se srušila na tlo i potonula u bunar bez dna.

Iz nesvijesti sam se probudila u bolnici niti ne sluteći kako sam ta­mo dospjela. Doznala sam da me hitna dovezla na poziv nekog muškarca kojega tamo nisu zatekli. Jadan moj Rikardo, pomislila sam na svog supruga bez imalo mržnje,  pokušavala sam ga opravdati sma­trajući ga bolesnikom. Ipak mi je spasio život pozvavši hitnu pomoć kad je postao svjestan svog čina, razmišljala sam u očekivanju nje­gova dolaska.

Iz tih sam razloga slagala da se ničeg ne sjećam kad su me pita­li ko me tako udesio.Tog mi je dana poslijepodne u posjetu došao jedan muš­karac, ali to nije bio moj Rikardo.

“Ja sam Renato, strojar s broda na kojem je i vaš suprug, gospodo Nela! – predstavio se nepoznati došljak.

Moj dobri anđeo spasa

Njegov pogled pun dobrote ulijevao mi je neko povjere­nje. Pažljivo sam saslušala što mi govori:

Na našem se brodu svake god­ine organizira svečani doček Nove godine, pogotovo kad smo negdje usidreni. No, ovaj put je cijela posa­da sa znatiželjom očekivala da up­ozna suprugu našeg prvog časnika palube, Rikarda. Mada sam bio na dužnosti, došao sam da vas vidim. Nisam mogao vjerovati svojim oči­ma da naš Rikardo, poznat po svo­joj silovitoj naravi, ima ženu nježnu poput leptiriće. Kad mi je u ponoć završila smjena, popeo sam se na palubu i ugledao onaj neugodni prizor kad vas je muž doslovce, odv­lačio s broda. Voden neobjašnjivom intuicijom, pošao sam za vama na priličnoj udaljenosti pa nisam čuo njegove riječi, ali kad vas je počeo udarati, bio sam spreman umiješati se. Ne znam kako biste prošli da ga nisam spriječio u njegovom bjesomučnom mahni­tanju. Možda bi vas doista ubio, što je ne­prekidno ponavljao udarajući vaše beživo­tno tijelo kad ste se već onesvijestili. Čim me ugledao, pobjegao je jer se nas dvojica poz­najemo već iz nekih sličnih okršaja. On je, znate, sklon nasilju nad ženama, bile mu samo ljubavnice ili supruga, smatra ih svojim vlasništvom – kazao je.

Suosjećajno je gledao moje izu­darano lice, i dodao:

“Čuvajte ga se, Nela!

I dok sam grčevito razmišljala kuda pobjeći od Rikardovog nasi­lja, jer svojim roditeljima nisam mogla, začula sam Renatove spa­sonosne riječi.

“Ako nemate gdje nakon lije­čenja, mogu vam ponuditi svoj stan. Prazan je dok sam ja na brodu, a onih nekoliko dana dok sam na ko­pnu, boravim kod roditelja. Razmislite, pa mi odgovor možete dati sutra, ako vas ponovno mogu posjetiti – bio je brižan.

Bila sam i suviše uzrujana da mu bilo što odgovorim, a da sam u tom trenutku i progovorila, iz mene bi provalio urlik od bolnog grča koji me stezao oko srca. Ako prihvatim ovu velikodušnu ponudu, borit ću se da uzmem svoje dijete, nađem posao i započnem samostalan život, razmi­šljala sam, pomalo ne­strpljivo očekujući slijedeći dan kad će me posjetiti ovaj divan čovjek, Renato.

Što sam više razmiš­ljala o svom mužu, sve više me hvatala panika da se slučajno ne po­javi u bolnici i susretne Renata. No, nepotrebna je bila moja bojazan, jer se on vjerojatno bojao da ću ga prijaviti za nasilje pa bi djelo došlo na vid­jelo, a što je on u svakom slučaju pošto – poto nastojao izbjeći.

Moj je oporavak potrajao mnogo duže od očekivanog, jer nisam ni svjesna bila da su mi slomljena dva rebra dok me nisu snimili na rentgenu, pa mi je Renatova pomoć u tim preteškim trenucima života bila i te kako potrebna. Uz cvijeće s kojim se slijedećeg dana pojavio moj dobročinitelj, kupio mi je najnu­žnije stvari kao što su četkica za zube, spavaćica, sapun i ostale neo­phodne sitnice, a za vrijeme svoje posljednje posjete pred povratak na brod, ostavio mi je omotnicu s klju­čevima od svojeg stana.

“Omotnicu otvorite kad ja odem, a dok vi budete izlazili iz bolnice, ja ću već ploviti debelim morem.

 Priznat ćemo ljubav

U omotnici je bio novac i pis­mo u kojem je medu ostalim stajalo:

“Poslužite se ovim no­vcem dok se ne snađete. Za uz­vrat ne tražim ništa, jer ću biti sretan kad ču­jem da vam je poslužio na vašem putu u slobo­du.

Renatov se stan nalazio u stambenoj zgradi novog pri­gradskog naselja gdje sam se brzo uklopila u svakodnevicu običnih ljudi kakvima sam i pripadala. Bu­dući mi je najvažnije bilo što prije zatražiti rastavu, našla sam odvjet­nicu te joj najiskrenije iznijela svoje razloge, da bi me uskoro izvijestila kako je moj suprug već podnio za­htjev za razvod, pa mi preostaje da pobijem njegove laži kako sam svo­jevoljno napustila kuću i dijete…

“Neću se predati bez borbe, gos­podo Marcela i nasilnice Rikardo – izgovorila sam obećanje dato samoj sebi i započela borbu za brigu nad djetetom koje su mi oduzeli još otkad sam ga rodila.

U borbi za is­tinu bila sam prisiljena na iznošenje najintimnijih događanja iz našeg braka, kao i priznanje da sam supru­govo nasilje skrivala čak kad mi je zaprijetio da će me ubiti.  Kako bih dobila pra­vo na brigu o djetetu, zaposlila sam se što s mojim zanimanjem nije bilo teško naći posao, pogotovo u vrije­me turističke sezone.

I kad je sve prošlo, kad mi je Ro­meo konačno pripao, posljedice svekrvinog odgoja još dugo sam os­jećala kod svog sedmogodišnjeg sina. Marcela je uspjela moje dijete zatrovati mržnjom prema majci čiju ljubav nikad nije niti mogao osjeti­ti, jer su mi ga otimali od rođenja. U tim najtežim trenucima u svom životu, spoznala sam vrijed­nost pravog prijateljstva. Od prvog sam dana našeg susreta osjećala da me taj samozatajni muš­karac voli pa me nisu iznenadili osjećaji koji su se polako rađali u mom srcu, kad se pri­jateljstvo počelo pretvarati u ljubav žene prema muškarcu koji je istinski zavrjeđuje. Jedino je još preostalo da tu ljubav priznamo jedno drugome i zaoremo novu, zajedničku brazdu života. (Naj portal)